Isplivala neispričana priča o Talijanu Stefanu koji je ratovao za Hrvatsku: ‘Njegova jedinica prošla je pakao’

STEFANO ANDRINI

Nažalost, tek nakon identifikacije i pokopa francuskog heroja Jean Michel Nicoliera, cijela je Hrvatska doznala o hrabrosti i žrtvi stranih dragovoljaca koji su 1991. godine došli u Hrvatsku i bez fige u džepu stali u njezinu obranu.

AUTOR: Snježana Vučković/Dnevno.hr

Sa najviše podataka o ovoj braniteljskoj populaciji raspolaže hrvatski povjesničar Tomislav Šulj koji svoje informacije i saznanja dijeli na Facebook grupi Zahvala stranim dragovoljcima Domovinskog rata. Ovih dana po prvi je put objavio nevjerojatnu priču o talijanskom dragovoljcu Stefanu Andriniu i to, kako kaže – iz jednostavnog razloga. Do sada o njemu nije imao nikakav podatak, osim imena i prezimena.

Da se o Stefanu dozna malo više, pobrinuo se njegov zapovjednik Danijel Kotlar koji je o ovom jedinstvenom heroju donio vrlo zanimljive detalje: “Osjećam veliki dug, nešto napisati o mladom stranom dragovoljcu, mom suborcu i prijatelju, Talijanu Stefanu Andriniu rođenom 27. veljače 1970. godine. Njegov ratni put neodoljivo podsjeća na stranog dragovoljca, ratnog heroja, Jeana Michela Nicoliera, samo s pozitivnim ishodom.”

Nisu ga primili u HV ni u HVO, ali bio je uporan

Imao ga je čast, kaže, upoznati ga u vrijeme operacije “Maslenica” u siječnju 1993. godine na najtežem dijelu masleničke bojišnice, Novigrad, Paljuv, kao pripadnika 1. bojne 7. domobranske pukovnije Zadar, interventni vod: “Prvi put Stefano je stigao u Hrvatsku 1992. godine, sudjelujući u organizaciji i pratnji humanitarne pomoći u dopremi lijekova u Hrvatsku, za Zadar. Prvi put ožujku, a drugi put u kolovozu 1992. godine. Drugi put su osim lijekova 112. zadarskoj brigadi darovali kombi u kojem su prevozili lijekove. Svojim dolascima u Hrvatsku osjetio je potrebu da se uključi u obranu Hrvatske kao vojnik.”

Bio je kolovoz 1992. godine u Hrvatskoj je bila demobilizacija zbog potpisanog ugovora o dolasku UNPRFOR-a na temelju Vance-Owenovog plana: “Hrvatska vojska nije primala strance i odlučio je s još jednim Talijanom otići u Mostar, gdje se upravo vodila bitka za obranu grada. Međutim, HVO ih ne prima ih jer su bili premladi, smatrali su da nije bilo u redu da se stranci žrtvuju, dok još ima dovoljno Hrvata koji nisu bili mobilizirani. Nakon neuspješnog ulaska u postrojbe HVO-a, vraća se u Italiju, da bi se ponovo vratio u Hrvatsku, u Zagreb i preko Željka stupa u kontakt s hrvatskim časnikom koji se vraćao iz Bosanskog Broda.”

On mu je, prisjetio se Kotlar, napisao pismo na hrvatskom i poslao svom rođaku, koji je bio u 106. brigadi HVO (Orašje). U brigadi je bila grupa stranih dragovoljaca, koju je vodio jedan Južnoafrikanac (ili Englez ne sjeća se točno) pa su ga poslali u tu postrojbu.

Interventna jedinica, ranjavanje, zatvor

“Taj Južnoafrikanac/Englez posvađao se navodno sa zapovjedništvom oko plaća i izbacili su ih iz Posavine. Stefano je tad imao 22 godine i svojeglav kakvi su mladi momci njegove dobi, ponovno potajno prelazi Savu s jednim češkim dečkom i priključuje se 104. brigadi, a zapovjednik mu je bio Nizozemac koji je međutim u tom trenutku ozlijeđen bio u bolnici u Zagrebu. Ostaje na ratištu u Posavini gdje je sudjelovao u teškim borbama, sve dok nije vidio vijesti na TV da se započela operacija ‘Maslenica’. Donosi odluku da ode prema Zadru i priključuje se 7. domobranskoj pukovniji Zadar. Bio je u interventnom vodu i prošao najteže borbe u vrijeme obrane dostignute crte u VRO ‘Maslenica’ na području Novigrad – Paljuv.”

Smirivanjem intenzivnih, žestokih borbenih djelovanja na masleničkoj bojišnici, ovaj uporni talijanski dragovoljac odlazi prema Mostaru, jer su se tamo rasplamsali sukobi s Armijom BiH i pristupa ATJ pod zapovijedanjem generala Stanka Sopte Baje:

“Njegova jedinica je bila vrlo aktivna i praktički svaki put kada je bilo problema slali su ih na intervencije. Dana 2. kolovoza ranjen je prilikom oslobađanja Doljana. Hospitaliziran je najprije u Tomislavgradu, nakon toga u Mostaru. Na svim snimkama vidi se Hrvatska zastava kako se vijori na gradskoj crkvi, Stefano je tu zastavu stavio na zvonik. Nakon kraćeg oporavka dolazi u Zadar, do mene zapovjednika 7. domobranske pukovnije, traži pomoć za povratak u Italiju. Imao bi velikih problema zbog ranjavanja u postrojbama Hrvatskih snaga. Nabavili smo mu potvrdu Crvenog Križa, da je ranjen u pratnji humanitarnog konvoja Vraća se u Italiju na bolničko liječenje. Tijekom 1994. godine ne može se vratiti u Hrvatsku iz dva razloga, prvi je bio što još nije bio dovoljno oporavljen od ranjavanja, a drugi jer su ga uhitili zbog sukoba s komunistima na Rimskom sveučilištu. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru oslobađaju ga, a dobio je i odštetu od države za nepravedan pritvor…”

“Nisam tražio mirovinu, dovoljno mi je što sam se borio uz hrvatske heroje”

Kada je pokrenuta operacija “Oluja” nezaustavljivi Stefan na brzinu je pronašao prijevoz i krenuo brodom za Hrvatsku kako bi sudjelovao u toj našoj velikoj oslobodilačkoj operaciji: “Tražio me u Šibeniku jer sam bio na dužnosti zapovjednika 113. šibenske brigade, međutim nije uspio stupiti u kontakt sa mnom. Moji podređeni u stožeru nisu ga poznavali i gledali su ga sa sumnjom. Rekli su mu da sam na terenu i da nije moguće stupiti u kontakt sa mnom. Donio je odluku da se priključi 7. domobranskoj pukovniji Zadar, gdje su ga poznavali. Kako Stefano kaže “nakon mobilizacije u 7. domobranskoj pukovniji na moju žalost i sreću za dva dana je sve bilo gotovo”. Stigla je zapovijed o demobilizaciji i Stefano se vratio u svoj rodni grad Rim i Italiju.”

Stefano je ponosan što je dao svoj doprinos u našem obrambenom i pravednom ratu: “Nikada nisam tražio mirovine ili priznanja jer to nije bio razlog zašto sam se pridružio. Ne postoji jedinstvena motivacija, to je kombinacija više motiva, jedna je svakako želja učiniti nešto za narod koji je, više stoljeća ugnjetavan, narod koji je uspio održati svoju kulturu i identitet netaknutima kojeg uvijek želim pamtiti, kao branitelje granica našeg svijeta stotinama godina. Pomoći im u pravednom ratu, činilo mi se najmanje mogućim. Za priznanje, dovoljna mi je čast što sam se borio uz hrvatske velikane, heroje i dobre vojnike i suborce, koje sam u tom razdoblju upoznao, a ima ih mnogo. Upućujem svima veliki zagrljaj”, poručio je Stefano Andrini.

Stefano je danas oženjen, ima dvoje djece, vodi miran obiteljski život u Rimu: “Susreli smo se prošle godine u Rimu i evocirali ratne uspomene. Pri hodu se vide posljedice ranjavanja (lagano hramlje), a imao je (možda još uvijek) psiholoških trauma za posljedicu rata”, zaključuje njegov bivši zapovjednik Danijel Kotlar.