Istina o Borovu Selu: Kritički osvrt na dokumentarac “Mirotvorac”

Povodom premijere dokumentarnog filma “Mirotvorac” autora Ivana Ramljaka, nastalog uz potporu Srpskog narodnog vijeća i pojedinih političkih krugova, osjećam dužnost reagirati. Moja reakcija nije usmjerena na film kao umjetnički izričaj, već na opasnu relativizaciju povijesnih činjenica o događajima iz 1991. godine koji su izneseni u javnom prostoru.

Incident ili oružana pobuna?

Povod ovom osvrtu je tvrdnja novinara Gorana Flaudera koji pokušaj skidanja srpske zastave od strane hrvatskih policajaca naziva uzrokom sukoba, a tragičnu pogibiju dvanaestorice hrvatskih redarstvenika – „incidentom“.

Kao netko tko drži do povijesne točnosti, moram naglasiti: činjenice nisu stvar slobodne interpretacije.

Tko su bili policajci u Borovu Selu?

Suprotno nekim navodima, u Borovo Selo nisu ušla „dvojica pričuvnika“, već četvorica aktivnih policajaca PU osječko-baranjske: Zvonimir Meković, Dalibor Križanović, Jurica Tolj i Mario Marinović.

Oni su se u mjestu zatekli obavljajući redovnu dužnost. Kao službenici Republike Hrvatske, na čijem se teritoriju Borovo Selo nalazi, reagirali su na istaknute zastave strane države i paravojnih postrojbi. To nije bila provokacija, već postupanje u skladu sa zakonom.

Zarobljavanje i početak agresije

Važno je razbiti mit o „mirnom privođenju“. Na hrvatske policajce otvorena je vatra iz kuća. Sva četvorica su ranjena u neravnopravnom sukobu. Dok su Tolj i Marinović uspjeli potražiti pomoć, Križanović i Meković su zarobljeni i odvedeni u Novi Sad.

Ključne činjenice koje se često prešućuju:

• U Borovu Selu se 2. svibnja 1991. nalazilo između dvije i četiri tisuće teško naoružanih pobunjenika i srpskih dobrovoljaca pristiglih preko Dunava.
• Pregovori o puštanju policajaca su namjerno sabotirani i negirani od strane pobunjenika.
• Akcija koja je uslijedila bila je izravna zapovijed za spašavanje zarobljenih kolega, a ne planirani napad.

Odgovornost prema žrtvi

Nazvati masakr nad dvanaestoricom redarstvenika „incidentom“ nije samo pogreška – to je svjesna relativizacija agresije. Novinarstvo i javno djelovanje podrazumijevaju odgovornost prema istini, a ne prema trenutnim političkim narativima.

Domoljublje se ne iskazuje deklarativno, već poštovanjem prema onima koji su položili živote u temelje države. Dugujemo to povijesti, ali prvenstveno dvanaestoricom vitezova čija žrtva zaslužuje točnu i dostojanstvenu terminologiju.

O ostalim aspektima filma ne želim suditi bez potpunih činjenica, ali na iskrivljavanje temelja Domovinskog rata ne smijemo šutjeti.