IVICA PRIMORAC: Ne pričaj mi o ratu, ako u ratu nisi bio.

Smjestili smo se u nekoj štali – sjećam se, unutra je bio prekrasan konj. Trebali smo odmoriti do tri ujutro, pa onda krenuti u akciju i u prvim trenucima vidljivosti upasti u njihove rovove. Krenuli smo nešto iza tri. Šuma je bila gusta, tamna, a mi smo prolazili kroz nju u tišini.

Kad smo se približili, čekali smo da svane onaj prvi, blagi trag jutra. Maskirali smo se, mazali lice, provjeravali opremu. Bili smo maksimalno spremni – možda će nekima zvučati nevjerojatno – ali i opušteni. Gotovo kao da idemo vani na izlazak. Bilo je zafrkancije, tihog podbadanja, osmijeha. Ali sve u tišini. Znali smo: možda svi nećemo dočekati kraj akcije. To smo davno prihvatili.

Prišli smo im bez šuma. Noć je bila na našoj strani. Nisu primijetili ništa – nijedan korak, nijedno disanje. Sve je bilo jasno: tko što radi, kad kreće, gdje puca. Nije bilo mjesta sumnji.

Kad smo im upali u rovove i bunkere... prvi metak – ne znam je li bio naš ili njihov – rasparao je zrak kao grom. I onda je krenulo.

Sve vrste oružja, sve u isto vrijeme. Rafali su kidali granje iznad glava, zemlja se tresla, ljudi su padali, vikali, borili se. Zrak je mirisao na barut, krv i neizgovorene riječi. U tom kaosu vidio sam oči suborca – ne strah, nego fokus. Znali smo: sad više nema natrag. Samo naprijed.

Zatekli smo ih nespremne. U očima im se vidjelo – šok, strah. Neki su pokušali pobjeći, puzati unatrag, baciti se niz padinu. Čuli su se krici, glasovi koji su dozivali jedni druge, pokušavali se sabrati. Ali panika ih je već pojela. Nisu znali odakle pucamo ni koliko nas je. U tim sekundama prednost je bila na našoj strani – i to smo iskoristili.

U jednom trenutku – kiša metaka svuda oko mene. Nije bilo zaklona, ništa. Samo instinkt. Bacio sam se u stranu, iako sam znao da je tamo provalija. Bilo je duboko – više metara. Pao sam, kotrljao se, udarao o kamenje. Ne znam što me sve pogodilo, ali znam da sam izgubio svijest.

Ne znam koliko sam dugo ležao. Kad sam došao sebi, osjetio sam nečije ruke kako me tresu, dižu. Čuo sam glas – poznat, ali dalek. Bio je to jedan od mojih. Vikao je moje ime, mislio je da sam gotov. Kad je vidio da nisam pogođen, nego samo izudaran, lice mu se promijenilo – od straha, do olakšanja, pa do bijesa. Počeo je od sreće psovati mene i sve po redu, ha ha… a ja sam jedva mogao izustiti išta osim osmijeha.

Danas, kad sjedim na mirnom mjestu, sve mi se vraća. Svaki pucanj, svaki krik, svaki pogled suborca. Gledam ove iz današnjih „prvih redova“. Pričaju o politici, o ratovima, o domoljublju. Govore kao da su bili tamo. A ja znam – oni nikada neće razumjeti.

Eto, neki čiji je maksimum bila petarda oko Nove godine, ’90-ih su paradirali u ispeglanim odorama, prodavali lovačke priče po birtijama. Dok smo mi bili u smrdljivim, blatnim odorama – da nas ni vuk u šumi ne bi nanjušio. Danas im košulje pune činova i odličja. Da, bili su strah i trepet… za konobare! E moj narode.

Ne možeš znati što znači kad ti zemlja podrhtava pod nogama, a iznad glave fijukne metak. Ne možeš znati kako izgleda kad ti suborac padne kraj nogu, a ti ga ne smiješ gledati predugo – jer moraš dalje. Rat ne čeka tvoje suze.

I zato kažem: ne pričaj mi o ratu, ako u ratu nisi bio.

Danas, nakon toliko godina, ponekad zatvorim oči i vratim se onamo. Vratim se licima prijatelja koji su ostali na bojištu. Neki bez križa, neki bez imena. Njihovi glasovi još odzvanjaju u meni, kao jeka koja nikada ne prestaje.

Ali onda čujem nešto drugo – smijeh djece na ulici. Vidim ih kako trče s torbama na leđima, kako se igraju, slobodni. I shvatim – zbog njih smo izdržali. Zbog njih smo se zakleli.

Moje ruke možda nisu više tako mirne, moje noći su ponekad nemirne. Ali moj duh je miran. Znam da nismo uzalud stajali. Manje brinem što će reći ovi dolje – ljudi uvijek govore što žele. Zbog onih gore se ja brinem. Zbog Boga i zbog moje poginule braće. Njima gore polažem račun.

Podignem pogled u nebo i šapnem, gotovo molitveno:

– Pozdrav vama, braćo… tamo gdje ste. Samo mi znamo. I to je dovoljno.