Iz logora u studentske klupe

Dotaknuli smo dno života, a smrti smo gledali u oči

Za njih postoji samo ono prije i ono poslije: prije – bezbrižna mladost, a poslije – krv, ubijanja i noćne more.

Ovo nije priča o herojima iz knjiga. Ovo je priča o mladićima koji su trebali sjediti u studentskim klupama, zaljubljivati se, planirati ispite i ljetovanja – a završili su u logorima. Njihova mladost nije imala prijelazno razdoblje. Ona je prekinuta nasilno, naglo, u jednom trenutku. I od tada se sve dijeli na prije i poslije.

Prije je bilo djetinjstvo, planovi, snovi o studiju i normalnom životu.
Poslije su ostali udarci, glad, poniženje, nestanci suboraca i slike koje se ne mogu izbrisati. Ostalo je pitanje koje se ne prestaje vraćati: zašto sam ja preživio, a oni nisu?

Nakon izlaska iz srpskih logora nisu se vratili samo kući – vratili su se učenju. Vratili su se knjigama i predavanjima, iako su im ruke još drhtale, a noći bile ispunjene snovima iz kojih su se budili u znoju. U trenutku kad su drugi mladi ljudi razmišljali o karijeri, oni su učili kako ponovno živjeti.

Na fakultetima su sjedili među generacijama koje rat nisu upoznale ili su ga pamtile tek kao djeca. Njihova šutnja bila je teža od riječi. U očima su nosili ono što se ne može prepričati. Ipak, u toj tišini rasla je odluka: neće dopustiti da im rat uzme i budućnost.

Razumiju se bez mnogo riječi. Pogledom. Šutnjom. Kad su zajedno, lakše im je. U tim trenucima nisu samo bivši logoraši – oni su opet mladi ljudi. Mladi koji pokušavaju ukrasti malo radosti, malo normalnosti, makar na trenutak. Ali rat ih nikad potpuno ne pušta. On se javlja iznenada – u gužvi, u samoći, u noći.

Njihov povratak studiju nije bijeg od prošlosti. To je borba protiv nje.
Znanje su izabrali kao oružje koje ne ubija, nego gradi.
Diplomu su vidjeli kao temelj kuće koju su izgubili.
Državu kao nešto što se mora čuvati, jer su vidjeli kako izgleda kad je nema.

Oni nisu tražili osvetu. Tražili su smisao.
Nisu tražili privilegije. Tražili su priliku.
Nisu tražili zaborav. Znali su da se ne zaboravlja.

„Dotaknuli smo dno života“, mogli bi reći.
Ali nisu ostali tamo.

Njihova mladost je slomljena ratom, ali njihova volja nije.
Njihova priča nije samo ratna kronika – ona je opomena i zavjet.
Opomena koliko je lako izgubiti sve.
Zavjet da se iz tame može krenuti prema svjetlu.

Ovo je kratka reportaža o vukovarskim ratnicima koji su, nakon izlaska iz srpskih logora, izabrali studij umjesto mržnje i znanje umjesto očaja.
O mladim ljudima koji su htjeli izgraditi Hrvatsku kakvu smo sanjali dok smo za nju krvarili devedesetih.

Jer oni najbolje znaju što znači kad postoji samo:
prije – mladost i poslije – sjećanje.

I za kraj još jedna dobra vijest. – Naša nominarka Ljeljana Kamenski-Sauha razgovarala je sa Vukovarskim studentima koji nisu krili svoju tugu, radosti i snove.
– Kada su ovako zajedno, lakše im je. Razumiju se na poseban način, pogledom ili šutnjom.
– Mogli bi biti poput ostalih mladih ljudi s problemima što zaokupljaju njihovu generaciju.
– Ipak, kao da su obilježeni i drukčiji. Za njih postoji ono prije i ovo poslije. Prije bezbrižna mladost, poslije noćne more, krv i užas.

– Kod mene ima ovako ta očara, to me veže za rat. To je ratno stanje u meni.
– Sada kad su ljudi došli iz logora, sad je to isplivalo kao gorući problem.
– Na neki način, zaboraviti se ne može, ali pokušati jednostavno dalje i tako. Nastaviti u tom pravcu.
– Ponekad kad izađem i počnem se zabavljati, sjetim se da za mnoge naše ne znam gdje su i da se oni sad strašno muče i da ih muče.
– I onda se jednostavno uhvatiš da ti sve propadne. Ne znam, isto tako kad sretneš nekog od roditelja ili prijatelja drugih. Sve to teško i ono.

– Ipak se nekad, otprilike, nađu neki pokoji trenutci kad se opustimo skroz i kad ukrademo ono malo lijepih trenutaka.
– Meni je nešto odozgo poklonilo život. Tada, u tom trenutku.
– I često pomislim zašto nisu bili spašeni dječki od 16–17 godina. Ja sam tada imao 18. Zašto njih nisu spasili? Zašto oni nisu bili usrećeni kao i ja?

– Snove smo imali u dvije faze.
– Prva faza je bila faza odmah nakon logora i trajala je, recimo, negdje oko šest do deset mjeseci.
– U toj fazi smo sanjali Vukovar, borbe, krv.
– Međutim, što je interesantno, tek kasnije, recimo godinu dana poslije izlaska iz logora, dolazi ta druga faza u kojoj više sanjamo da se vratimo u taj Vukovar, ali bez oružja, bez ikakvih sredstava s kojima se možemo zaštititi.
– To je, vjerojatno, podsvjesno ono što smo preživjeli u logoru, gdje ste vi morali stajati spuštene glave dolje, rukama na leđima i praviti se da se bojite, i da vas stalno tuku.

– Recimo, konkretno, sami ti vikendi kad jako puno ljudi iz doma odlazi kućama, često se pitam: a gdje bih ja to mogao ići, kuda?
– Dotakao sam stvarno ono dno života, najbliže smrti, malo u Sremskoj Mitrovici.
– I sad imam u životu jedan uspon. I to je uzbrdica, uglavnom stalno uzbrdica, gdje je naprijed i gore.
– Nekad stanem, nekad malo sporije, nekad malo brže, ali nikad nazad.

– I tako svaki dan sam normalniji i normalniji.
– Pa najviše mi je snage davalo to što mi se opet javlja želja za onakvim lijepim domom kakav sam izgubio u Vukovaru.
– I opet želim takav dom da izgradim.
– I pogotovo želim, jer sam svjestan da moram na neki način majci prinijeti ono što mi je puno pružila u mom životu.
– I jednostavno svjestan sam da mi se pruža mogućnost tog fakultetskog obrazovanja i da to maksimalno iskoristim,
– da bih danas imao bar neki start, neke temelje za daljnji život.