Iza srpskog svojatanja Hrvatske stoji bolna istina: 'A uvjeravaju nas da govorimo isti jezik'

OVIME SE NEĆE HVALITI

"Opće mjesto srpske kulture je uvjerenje o starijosti Srba od Hrvata, premda Hrvatska posta kraljevina 925. godine, a Srbija 1217.", navodi se na Facebook stranici "Jezik". 

"Vrijeme je za pravopisnu reformu, promjenu naglasnog sustava, jezično samoosvojenje, sintezu narječja", navodi se na spomenutoj stranici na kojoj svakonevno svi zainteresirani mogu čitati zanimljivosti iz područja jezika, ali i primjere njegovog iskrivljavanja u javnom i medijskom prostoru. U nekoliko objava, autor se osvrnuo na srpska svojatanja hrvatske kulture, a posebnu pažnju je usmjerio na iznošenje činjenica koje pobijaju srpske "dokaze" za jezičnom i kulturnom nadmočnošću nad svime hrvatskim.

"Prvi hrvatski pisani spomenik je Bašćanska ploča, iz vremena vladavine kralja Zvonimira, koji je umro 1089. godine, a prvi srpski pisani spomenik je Miroslavovo jevanđelje napisan između 1180. i 1195. godinu, stoljeće kasnije. Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku, a otisnuta je 28 godina nakon Gutenbergove Biblije", piše na stranici.

"Srbi svojataju crnogorski Cetinjski oktoih prvoglasnik iz 1494. godine, a prva je knjiga tiskana u Srbiji 1537., Rujansko Četvorojevanđelje, u manastiru Rujan. Od izlaska 'Beogradskog četverojevanđelj' 1552. do 1831. u Srbiji nije štampana nijedna knjiga. Prva hrvatska gramatika bila je Bartola Kašića (1604.), a potom je izašao niz drugih: Blaž Tadijanović (1665.), Blaž Tadijanović, (1761.), Matija Antun Reljković (1764.), Marijan Lanosović (1778.), Josip Jurin (1793.), Josip Voltić (1803.)...", nabraja se.

Prva srpska gramatika je pak, navodi autor, "Pismenica serbskoga jezika" iz 1814. godine Vuka Stefanovića Karadžića. Ispod objave ostavljen je zanimljiv komentar, u kojem se spominju Tanajske ploče, prvi pisani spomenik na tlu Europe: "I dokle god se ne okanimo nametnute jugoslavštine Gaja, Račkog, Strossmayera, Dositeja, Vuka, Nazora i Krleže... bit će onako kako ste gore opisali". 

O iranskom podrijerlu Hrvata

"Izmišljat će svašta. Više od 350 inozemnih radova je napisano o Tanaisu, ali u nas je relevantan naš veleum Katičić kad veli 'od svih teorija etnogeneza Hrvata, ona najmanje nevjerovatna jest ona iranska", što god to značilo. Tanais je, dakle, nakon blagoslova Katičića ušao u školski kurikul, ali nije u glave croslavena", navodi se.

Tanajske ploče su dva epigrafska natpisa iz trećeg stoljeća koje je 1853. godine pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev u gradu Azovu u Rusiji, koji se tada zvao Tanais. Rijel je o spomen-pločama postavljenima prilikom građevinskih radova u gradu. U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos, za koja se vjeruje da su antroponimi hrvatskoga imena poput današnjih osobnih imena Hrvatin ili Hrvoje, navodi Wikipedija.

U jednom od natpisa, Horoáthos se spominje kao sin od Sandarza što je iransko ime. Zbog toga postoje snažne naznake da su Hrvati tada bili iranski narod koji se u nadolazećim stoljećima poslavenio kao i to da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla. "One su prvi spomen Hrvata, pisane grčkim pismom i jezikom", kratko je komentirao autor stranice "Jezik". 

Hrvatski jezik je postojao puno prije Jugoslavije

U jednoj drugoj objavi, autor se opet osvrnuo na odnose između Hrvata i Srba kada je riječ o jeziku: "Pomalo nam se čini čudno kad nas Srbi uvjeravaju da govorimo isti jezik, jer je hrvatski jezik postojao i puno prije nastanka Jugoslavije, i pokušaja spajanja jezika. I u samoj jugoslavenskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj nije nikad bio u uporabi jezik zvan srpsko-hrvatski, kako se to misli u ex-jugoslavenskim zemljama na Balkanu".

"Koliko god bio s nekim istočnim oblicima, hrvatski je jezik bio i formalno i stvarno realnost desetljećima prije osamostaljenja Hrvatske. Zato je i sarajevska deklaracija o jednom jeziku imala jako slab odaziv potpisnika iz Hrvatske, uglavnom javnih osoba koje politički inkliniraju jugoslavenstvu", napisao je autor te se osvrnuo na rezultate jedne ankete za koju kaže da pokazuje oprečne percepcije kod Hrvata i Srba, te Bošnjaka i Crnogoraca kada se radi o navodima da su jeziki s ovog područja isti.

"Dok 87,2 posto Hrvata ne misli da se radi o istom jeziku, a samo 12,7 posto misli da je to jedan, a ne više jezika, Srbijanci misle oprečno. Njih 77,9 posto misli da govorimo jednim jezikom, a samo 22 posto doživljava hrvatski i srpski kao dva jezika. Osim Hrvata različitost jezika najviše doživljavaju Crnogorci, kojih 43,1 posto doživljava kao različite jezike, a 56,8 posto kao isti". 

I nakon propasti Jugoslavije šire svoje pipke

"Totalitarna teorija o jednom jeziku služi političkoj, vjerskoj i svekolikoj expanziji, jedne male kolonialne sile, koja je zlorabila idealističku jugoslavensku ideju za širenje Srbije. I nakon propasti Jugoslavije pokušavaju preko fantomskog 'regiona' i vođenjem hibridnog rata širiti pipke", zaključuje autor u komentarima ispod svog napisa.

Inače, kad je već autor spomenuo sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku, potpisanoj inače 2017. godine, treba podsjetiti da su među njezinim potpisnicima brojni lingvisti, književnici, umjetnici, znanstvenici, političari i aktivisti: Rade Šerbedžija, Boris Dežulović, Željko Komšić, Jasmila Žbanić, Dragan Markovina, Dritan Abazović, Toni Gabrić, Viktor Ivančić, Dejan Jović, Snježana Kordić, Jurica Pavičić, Drago Pilsel, Vedrana Rudan, Sanja Sarnavka, Ante Tomić, ali i možemovka Sandra Benčić, te još puno drugih.