Izjave o “srpskim zemljama” u Hrvatskoj – a institucije šute, a tajne službe ...

Kad se u Hrvatskoj relativizira vlastiti suverenitet

Hrvatska država nije apstraktan pojam niti puka zbirka zakonskih članaka, nego je rezultat stoljetne borbe za slobodu, Domovinskog rata i žrtve generacija koje su branile i obranile svaki pedalj njezina teritorija. Upravo zato temeljne činjenice o njezinu nastanku i suverenitetu ne smiju biti predmet političkih manipulacija, relativizacija ni otvorenog osporavanja, osobito ne unutar njezinih vlastitih granica.

Dolazak Draška Stanivukovića na Svetosavsku akademiju u Gračacu te njegov posjet Kistanjama ne mogu se promatrati isključivo kao kulturno-vjerski događaj. Njegovi javni istupi, u kojima dijelove Republike Hrvatske naziva „našim zemljama“ i „našim općinama“, kao i nostalgija za tzv. Republikom Srpskom Krajinom, predstavljaju političku poruku koja izravno zadire u pitanje hrvatskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Takve izjave nisu retoričke pogreške, nego svjesno političko osporavanje povijesnih i pravnih činjenica: Hrvatska je međunarodno priznata država, obranjena u Domovinskom ratu, a tzv. Republika Srpska Krajina bila je paradržavna tvorevina nastala agresijom i nasiljem. Svaki pokušaj njezine simboličke rehabilitacije unutar granica Republike Hrvatske mora se shvatiti kao politički čin, a ne kao folklor ili kulturna gesta.

Dvostruki standardi u javnom prostoru

Posebno zabrinjava način na koji se takvi istupi gotovo prešućuju ili relativiziraju, dok se istodobno hrvatski sportaši, pjevači ili građani javno problematiziraju zbog domoljubnih pjesama ili simbola povezanih s Domovinskim ratom. Dok se raspravlja o tome smiju li rukometaši slušati određenu glazbu ili je li neka pjesma „primjerena“, ozbiljne političke provokacije koje dovode u pitanje samu hrvatsku državnost prolaze bez jasne institucionalne reakcije.

Na taj se način stvara dojam da je hrvatski javni prostor osjetljiviji na vlastite simbole nego na poruke koje otvoreno relativiziraju agresiju i paradržavne projekte s početka devedesetih.

Odgovornost institucija i političkih aktera

Još ozbiljniju dimenziju ovom problemu daje činjenica da se dio takvih događaja financira sredstvima iz državnog proračuna. Organizacije koje primaju znatna sredstva iz Savjeta za nacionalne manjine imaju pravo na kulturni i obrazovni rad, ali nemaju pravo koristiti javni novac za promicanje ideoloških koncepata koji osporavaju ustavni poredak Republike Hrvatske ili rehabilitiraju projekte nastale ratom i nasiljem.

Autonomija manjinskih institucija ne može značiti autonomiju od ustava i temeljnih vrijednosti države u kojoj djeluju. Svaki euro iz javnog proračuna nosi i političku i moralnu odgovornost.

U tom kontekstu posebno je problematična šutnja dijela političkih aktera – od ljevice do desnice – koji ili umanjuju značaj ovakvih istupa ili ih tretiraju kao nevažne incidente. Takav pristup slabi političku otpornost društva i šalje poruku da se granice dopuštenog mogu pomaknuti bez posljedica.

Suverenitet nije tema za kompromis

Izjave koje Hrvatsku nazivaju „srpskom zemljom“ nisu pitanje slobode govora, nego pitanje poštovanja ustavnog poretka. One nisu kulturni izraz, nego politička poruka. Ako se takve poruke toleriraju, dok se istodobno problematizira vlastiti Domovinski rat i njegovi simboli, tada javni prostor postaje selektivan, a kriteriji nejednaki.

Dijalog, kultura i prava manjina temeljne su vrijednosti demokratske države, ali ne mogu i ne smiju biti izgovor za relativizaciju agresije, rehabilitaciju paradržavnih projekata niti simboličko prisvajanje teritorija Republike Hrvatske.

Slučaj dolaska Draška Stanivukovića i njegovih izjava u Hrvatskoj nije beznačajan incident, nego test političke zrelosti i institucionalne odgovornosti države. Hoće li se takve poruke tretirati kao ozbiljno pitanje suvereniteta ili kao nevažna folklorna epizoda pokazat će koliko je Hrvatska spremna štititi vlastite temeljne vrijednosti.

Jer država koja ne reagira na osporavanje vlastite teritorijalne cjelovitosti, dok istodobno strogo nadzire vlastite simbole, šalje poruku slabosti – a ne tolerancije.