Operacija Maestral

Krajem kolovoza 1995., bez obzira na strašne vojne poraze, Srbi nisu razmišljali o miru. I dalje su na svojim „vrhovnim savjetima obrane“ sanjali o gerilskom ratu u Hrvatskoj, osnivali Oslobodilačku vojsku Republike Srpske Krajine, pokretali ozbiljne vojne operacije u zapadnim dijelovima BiH prema Hrvatskoj. Gerila, četnici, genocid, zločin, ubojice i cestovno razbojništvo, sve u režiji Srbije, uvijek uz negiranje bilo kakvih veza s tim zločinima i zločincima, bila je konstanta srpske politike sve do danas, a to možemo zaključiti na temelju izjava saborskoga zastupnika i predsjednika SDSS-a Milorada Pupovaca i njegova mentora Vučića o „navijačkom obračunu“ u Uzdolju. Toga kolovoza 1995. Pupovac je pripreman kao srpski „plan B“, za slučaj ako Krajina propadne, pisao je u izvješću pukovnik „Organa bezbednosti“ SVK Dušan Smiljanić, a na međunarodnom planu američki izaslanik Holbrooke uvjeravao je Tuđmana u Miloševićevo mirotvorstvo dok je on u tajnosti održavao sastanke svoje zločinačke organizacije u Dobanovcima. Za razliku od CIA-e, Hrvatska izvještajna služba (HIS) raspolagala je podatcima o svim srpskim tajnim planovima do zadnjega detalja.

Srpski masakri nad civilima u Sarajevu, drugim zaposjednutim gradovima i enklavama postali su uobičajena praksa srpskih snaga, koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija. Međunarodnu reakciju potaknut će drugi po redu masakr na Markalama koji se dogodio 28. kolovoza, 1995. U Sarajevu je toga dana ubijeno 37 nevinih ljudi, dok je ranjeno njih 90. Taj zvjerski napad na civile bio je izravan povod za kampanju bombardiranja srpskih položaja od strane NATO-a. Postalo je jasno da Srbi u Bosni i Hercegovini ne će pristati ni na kakav mirovni plan; oni su htjeli zadržati sve osvojene teritorije koje su osvojili početkom rata zahvaljujući nadmoći u naoružanju i pomoći JNA, a nanovo otpočeti gerilski rat u Hrvatskoj. Planeri svega toga, kako smo vidjeli po dokumentima, bili su u Beogradu. S obzirom na srpske planove, predsjednik Tuđman obavijestio je SAD i druge sile da će Hrvatske oružane snage u skladu s međunarodnim sporazumima otpočeti zajedničke operacije u Bosni i Hercegovini s Armijom Bosne i Hercegovine protiv srpskih snaga s ciljem da se otkloni mogućnost uspostave Oslobodilačke vojske SVK (OVSVK), trajno ukloni mogućnost da srpske terorističke snage s hrvatskoga teritorija napadaju drugu suverenu državu, Bosnu i Hercegovinu te da se vojnim operacijama proširi područje pod kontrolom Federacije na oko 60 posto, čime bi Srbi bili primorani na mirovne pregovore. Amerikance nije trebalo dugo uvjeravati, hrvatski obavještajni podatci bili su takve razine da nikakva dodatna interpretacija nije bila potrebna, dokumenti Vrhovnoga savjeta obrane, zapovijedi GŠ VJ, zapovjedi GŠ SVK, zapovijedi GŠ VRS.

Clinton i Amerika – zahvaljujući Oluji, imamo povijesnu priliku za mir

Stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te kako Amerika smatra da zahvaljujući Oluji, imamo povijesnu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH, postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Stoga je Predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što može kako bi postigao političko rješenje i tako bez rata vratio Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Nakon Oluje Srbi su planirali Glavni štab SVK premjestiti u istočnu Slavoniju

Koliko je taj Tuđmanov put prema miru bio trnovit i težak, potvrđuje ovaj dokument koji nosi naslov: „Stavovi Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske za službeni razgovor s Načelnikom NGŠ VJ“, koji je general Mile Mrkšić iz Prijedora 18. 8. 1995. poslao u Generalštab VJ samo dva dana nakon Tuđmanova povijesnoga sastanka s Holbrookeom. Ovaj dokument strateške razine, kao i mnogi drugi koje su hrvatske obavještajne službe presrele elektroničkim izviđanjem, opet nedvojbeno i jasno potvrđuje agresiju Republike Srbije na Hrvatsku. Iz toga dokumenta potpuno je jasno da su sve srpske vojske zapravo jedna vojska kojom se upravlja iz Beograda pod plaštom Vojske Jugoslavije. U ovom dokumentu nakon poraza u Oluji srpski generali zapadno od Drine u prvoj točki dokumenta traže da im se „saopći odluka Predsjedništva“ u zagradama Vrhovne komande. Da svima bude jasno, srpski generali obraćaju se svojoj vrhovnoj komandi u Beogradu, a to je Predsjedništvo Jugoslavije. Tu padaju sve maske, u daljnjim točkama generali poražene srpske vojske obavještavaju NGŠ VJ da treba „odrediti tim Glavnog štaba i Komandi korpusa da rade na sravnjenju dosadašnje dokumentacije, da treba odrediti ekipu za vođenje evidencije i prikupljanje podataka o poginulima, ranjenima i nestalima te da treba „sačiniti spiskove izvučene borbene tehnike i ostalih materijalno-tehničkih sredstava“.

U daljnjim točkama tog dokumenta redaju se stvari koje su privukle posebnu pozornost hrvatskih obavještajnih služba pa su one odmah izvijestile Vrhovnoga zapovjednika i Glavni stožer Hrvatske vojske. Srpska je vojska planirala u području Banja Luke uspostaviti nastavna središta „prema ranijem naređenju iz Jugoslavije“, planirali su formirati ekipe časnika iz GŠ SVK koje su trebale obilaziti izbjeglička središta u potrazi za vojnim obveznicima u cilju sačinjavanja popisa i prikupljanja dobrovoljaca. Rok za izvršenje ove naredbe određen je za 1. 9. 1995. do kada su srpski časnici trebali dostaviti popis boraca. Posebno je zabrinjavala činjenica da su srpski generali predlagali Načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću da sagleda mogućnost „smještaja sadašnjeg GŠ VRS na teritoriju Istočne Slavonije“. Odluku je donijela tzv. Vlada RSK čije je preseljenje u Istočnu Slavoniju u toku, piše Mrkšić. Iz ovoga možemo zaključiti jednu vrlo važnu stvar, a to je činjenica da srpska vojska tzv. krajine nije izvršavala odluke tzv. Vlade RSK dok joj to ne naredi Generalštab Vojske Jugoslavije, u ovom slučaju Načelnik GŠ VJ general Momčilo Perišić. Nadalje, u devetoj točki dokumenta srpski generali traže od Perišića da „razmotri mogućnost organizacije specijalne izviđačko-diverzantske obuke u Centru Pančevo. Organizator treba biti general Stupar.“ Gdje će biti upućivani diverzanti iz Pančeva, potpuno je jasno. Oni u završnim dijelovima dokumenta predlažu „da se vojnici - dobrovoljci prije upućivanja u Republiku Srpsku i u Republiku Srpsku Krajinu opremaju na teritoriji SR Jugoslavije, jer u Republici Srpskoj za to ne postoje ni minimalni uvjeti“! Jedan dobrovoljački bataljun VRS formiran je od Zapadnih Slavonaca što s ostalim dobrovoljcima čini jezgro jedinica smještenih na Kozari u naselju Benkovac. Po formiranju, obuci i pripremi dobrovoljci će preuzeti dio fronta na granici RSK i na taj način pomoći obranu Republike Srpske, navodi se u ovom srpskom dokumentu. Dakle vojna situacija nakon Oluje bila je izuzetno ozbiljna.

Operacija Maestral - kako je poražen srpski plan dugotrajne i održive gerile

Neposredno nakon operacije Oluja, u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske vojne snage planirale su tijekom kolovoza i rujna, s HVO-om i u suradnji s Armijom BiH niz operacija. Tim su operacijama napadnuti planovi srpskih generala o gerilskom ratovanju, onemogućeno je osnivanje i uspostava OVSVK, osvojena su mjesta u kojima su trebale biti jedinice i zapovjedništva tih srpskih gerilaca… Jedna od prvih bila je operacija pod nazivom "Maestral" u jugozapadnoj Bosni. Operacija „Maestral“ počela je 8. rujna iz pravca Glamoča i Kupresa, unatoč gustoj magli i strašnom ometanju srpskom topničkom vatrom, hrvatske snage probile su srpske crte obrane i osvojile strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog s kojega se kontrolira široko područje bitno za operaciju od Kupreškoga polja pa sve do Mrkonjić grada. Prema planu, u isto vrijeme kreću i napadne operacije Armije BiH iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskom Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi, a na drugom pravcu napada Armija BiH pokreće napad na Donji Vakuf. Srpske položaje branilo je sedam lakih pješačkih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa tzv. Vojske Republike Srpske (VRS). Srpske snage grčevito su branile položaje, no nisu uspjeli spriječiti prodor snaga Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH pa je put prema Banjoj Luci bio otvoren. Prvog dana operacije 4. gardijska brigada HV-a zadala je glavni udarac potiskujući srpske snage 5 kilometara u dubinu. Unatoč lošem vremenu, 9. rujna bio je presudan dan za operaciju kada je 7. gardijska brigada HV-a prodirući u dubinu osam kilometara zauzela strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada.

Hrvatsko-bošnjački udar napokon je Republici Srpskoj oduzimao komad po komad teritorija. Tako su već 12. rujna snage 4. gardijske brigade HV zaposjele Šipovo i trasirale put prema Jajcu koje je osvojeno slijedeći dan 13. rujna, kada je ponovo zavijorila hrvatska zastava nad slapovima Plive. Dok su hrvatske snage slavile pobjedu u Jajcu, drugi dio predvođen snagama 7. gardijske brigade HV-a zauzima Drvar. Istoga dana Armija BiH zauzima Donji Vakuf, a samo nekoliko dana kasnije Bosanski Petrovac i Ključ. Sama operacija jenjava oko 17. rujna kada je ABiH oslobodila Bosansku Krupu i zaposjela šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora došavši nadomak Sanskom Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije. Radi daljnjeg pritiska na tzv. Republiku Srpsku na južnom bojištu, hrvatske snage (HV i HVO) poduzele su niz manjih napada poradi poboljšanja taktičkoga položaja u cilju nadzora grada Trebinja, najvećega srpskog uporišta u Hercegovini. Nakon strašnih poraza srpska vojska u panici bježala je prema Prijedoru i Banjoj Luci, gradovima u koje su se slijevale na tisuće izbjeglica. Operacija „Maestral“ otpuhala je borbeni moral srpske vojske, u Banjoj Luci i diljem tzv. Republike Srpske zavladala je panika. U toj su operaciji oslobođena šira područja Bosanskoga Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoča, Drvara, Ključa, Šipova i Jajca. Istovremeno postrojbe Armije BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf, pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo vise od 54 posto teritorija BiH. U oslobađanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV i 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO-a s ostalim pridruženim postrojbama. Tijekom operacije "Maestral" hrvatske snage imale su 74 poginula i 226 ranjenih.

Tuđmanova strategija – brzi i odgovarajući odgovori na promijenjene okolnosti donose pobjedu

U hrvatskoj se javnosti operacija Oluja doživljava kao kraj rata. U redu, bilo je još natezanja oko istočne Slavonije, ali to je druga priča. Iz srpskih se dokumenata – a i samoga razvoja događaja na terenu – vidi da je istina daleko od toga. Srbija nije odustala od svojih „zapadnih teritorija“ i nije štedjela ni hrvatske ni bosanske Srbe za postizanje svojih ciljeva, iako je već svima bilo jasno da je rat izgubljen. Da HV i HVO nisu poduzele opisane operacije, imali bismo možda i dan danas upade srpskih terorista na hrvatski teritorij. Taj bi četnički razbojnički ološ krao, palio i ubijao. Vjerojatno bi ih skrivali bradati srpski svećenici, u stvari isto takav zločinački ološ kao i sami četnici. Srpski bi Predsjednici govorili o „borcima za slobodu“, a Pupovac bi cvilio o ugroženim Srbima svaki put kad bi hrvatska vojska ili policija nekoga od tih bradonja uhvatila ili likvidirala. Povratak bi bio onemogućen, a o nekakvu razvoju turizma mogli bismo samo sanjati. To je 1995. bila sasvim izvjesna budućnost da nije bilo odgovarajućega odgovora HV i HVO (i, u manjoj mjeri, ABiH). Politička rasprava, naravno, išla je u smjeru kritike Tuđmana i činjenice da nije ušao u Banju Luku (zanimljivo je da su kritičari u pravilu isti oni koji su kritizirali bilo kakvu hrvatsku oružanu akciju uopće). Ali to je nebitno. Naravno da nam je žao da se to nije dogodilo, ali srpski plan dugotrajne i održive gerile podržane od Republike Srbije napadnut je i poražen. A to se računa. Uostalom, mnogi su hrvatski heroji poginuli i u „Maestralu“ i „Južnom potezu“ upravo za te ciljeve. Je li besmisleno osvajanje teritorija s kojim ne bismo mogli ništa uistinu vrijedno i jednog jedinog hrvatskog života?

Joško Buljan
Hrvatski tjednik