Jacques Klein: “Tuđman je bio mudar, a Milošević je radio što i Hitler, i nije imao nikakvu stratešku viziju

Vukovar koji sam zatekao početkom 1996. izgledao je kao Staljingrad poslije II. svjetskog rata. No nelagoda od te postapokaliptične slike nije se mogla mjeriti s užasom kad smo otkrili što se skriva ispod tla. Otkopali smo masovnu grobnicu, iz nje vadili, jedno, drugo, treće, deseto tijelo. Na njima je još bila odjeća, s njih su visili privjesci s križevima ili svecima. Još su imali zavoje, neki gips, drugi proteze. Ta tijela odvedenih iz vukovarske bolnice, ta tijela nemoćnih koje su tukli prije smaknuća, to nije bio dokaz ratnog zločina, već apsolutne nehumanosti.

– Ne, takvo što ne bi napravio nitko – odmahuje glavom Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj UNTAES-a, operacije UN-a čiji je mandat bio mirno reintegrirati istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. S umirovljenim američkim generalom, koji će u siječnju napuniti 81. godinu i sa suprugom živi u Church Fallsu nadomak Washingtonu, novinarka Večernjeg lista Sandra Veljković razgovarala je na dan sjećanja na Vukovar i uoči 20. godišnjice smrti Franje Tuđmana.

– Radili smo korak po korak – govori o mirnoj integraciji i mandatu koji je počeo susretom s majkama ubijenih koje su prosvjedovale pred sjedištem UN-a u Zagrebu i otkopavanjem grobnice na Ovčari, uz vodstvo ljudi s Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine (ICTY). Nije bilo lako, s jedne strane bilo je tu stanovništvo, nepovjerljivo, ali izmučeno, s druge oni koji su podrivali proces.

– Situacija je bila vrlo napeta, ali sam bio jasan. Rekao sam im da tu regiju moramo reintegrirati u Hrvatsku. Poručio sam da su manjina i da imaju izbor: ostati, izvaditi domovnicu, glasovati, štitit ćemo njihovu sigurnost i imovinu, crkve i pismo, ili otići u Srbiju kao raseljena osoba u izbjeglički kamp. Rekao sam im da nemaju jake karte, ali ako pametno odigraju, dobit ćete beneficije. Neprestane probleme radio nam je Goran Hadžić, zastrašivao je ljude najavljujući smak svijeta. Rekao sam im da će ih napustiti i pobjeći čim zagusti. I tako je i bilo – govori Klein. Podršku su pak sa srpske strane imali od Vojislava Stanimirovića, dok su s hrvatske strane tu bili Vesna Škare Ožbolt, Ivica Kostović te posebice Ivica Vrkić. On je, kaže Klein, uživao toliku reputaciju da je bio jedina osoba koja se mogla nesmetano kretati regijom da ga ne ubiju.

– Franjo Tuđman je bio mudar i suradnja s njim je tekla jako dobro. Shvatio je da što prije obavimo posao, prije ćemo otići te da je najbolje surađivati. Nisam imao problema ni s Gojkom Šuškom, slijedio je upute do zadnjeg slova i nije imao neovisnu agendu – govori Klein.

No nisu svi iz hrvatskog vrha dijelili mišljenje – neki Tuđmanovi ministri su ga pokušavali sabotirati, želeći da stalni pritisak natjera Srbe da odu, no on bi ih brzo doveo u red.

– Tuđman je uvijek govorio da nema problema sa Srbima, samo ne želi da imaju većinsku ulogu – ističe.

Nismo imali nalog za uhićenje

Na terenu, pitanje ratnih zločina i dalje je dominiralo agendom. Nakon otkopavanja grobnice, postavilo se pitanje, što sada? Do tada niti jedna osoba nije za ta nedjela bila uhićena. Istu frustraciju s Kleinom je u proljeće te godine podijelila haaška tužiteljica Louise Arbour. “Jacques”, potužila mu se, “imam tužitelje, imam ćelije, ali nemam niti jednog zločinca.”

– Ako postoji ijedan u istočnoj Slavoniji, predat ću vam ga, rekao sam joj. Ne, nije tu, živu u Somboru, ali ponekad dolazi. Ok, uhitit ću ga – govori nam Klein o trenutku kad počinje akcija uhićenja prvog ratnog zločinca s područja bivše Jugoslavije – gradonačelnik Vukovara za vrijeme okupacije kojega su svjedoci prepoznali na farmi u vrijeme pogubljenja, Slavka Dokmanovića.

Klein je otišao u New York, u UN, provjeriti ima li mandat uhititi ga. Imao je, potvrdili su na East Riveru. Srce operacije bila je specijalna jedinica poljske vojske GROM, jedan je vojnik glumio Dokmanovića, a ostali su vježbali presretanje, stavljanje u automobil i prekrivanje crnom vrećom te prijevoz do zračne luke u Čepinu. Kad je stigla informacija s ICTY-a da su uspjeli namamiti Dokmanovića u Hrvatsku, bili su spremni. Klein je od belgijske vlade naručio zrakoplov, Poljaci su zaustavili Dokmnovićevo vozilo, haaški tužitelji su mu pročitali optužnicu te je prvi ratni zločinac za sat i pol bio ukrcan na zrakoplov i na putu za Haag.

U autu s Dokmanovićem bio je Milan Knežević, još jedan vukovarski političar i Klein mu je poručio kako, zbog zaštite 6000 vojnika UN-a, želi da operacija ostane tajna, no sljedećeg dana svi su beogradski mediji izašli s istom naslovnicom: UN je kidnapirao Dokmanovića.

– Nazvao sam Kneževića i rekao da je prekršio džentlmenski dogovor. Stoga, kazao sam, nemam izbora negoli vam napisati pismo. Nije finalizirano, ali dajte da vam pročitam kostur: “Dragi gospodine Kneževiću, zadužili ste međunarodnu zajednicu jer bez informacije koje ste nam dostavljali uhićenje Dokmanovića ne bi bilo moguće”.

“Stanite, ubit ćete me,” vikao je Knežević. Neću ja, oni će, odvratio sam mu – govori Klein.

Nije trebalo dugo da generala nazove srbijanski ministar vanjskih poslova Milan Milutinović, da bi ga pozvao na razgovor u Beograd jer je Milošević bio bijesan..

– Otimate ljude iz moje zemlje, neću tolerirati takva sr… – vikao je Milošević na engleskom.

– Dajte da vam pokažem ta vaša sr… – kazao mu je Klein i izvadio fotografije akcije.

– Hoćete mi reći da je Dokmanović sam došao u Vukovar? Onda je budala – kazao je Milošević i priča je bila završena.

Milošević je bio kratkovidan, bez ikakve dugoročne strateške vizije, kao što je imao Tuđman, novac i moć su ga zanimali više nego bilo što drugo, ocjenjuje Klein i prisjeća se znakovitog razgovora.

– Radite isto što i Hitler, iskoristio je Nijemce u Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj. Uništio je te zajednice i pretvorio ih u izbjeglice. Vi ste to isto napravili svojim ljudima – upozorio ga je Klein

– To je njihov problem – odvratio mu je Milošević.

– Tragično, zaista tragično da je Srbija imala takvog vođu i da nikada nije preuzeo odgovornost. A vukao je sve konce, i Hadžić i ostali iz Hrvatske bili su potpuno pod njegovom kontrolom – govori Klein.Jednako odlučan Milošević je bio i kad mu je Klein nudio da mu preda dokaze o zločinima hrvatske strane.

– Ne bi li to onda značilo da surađujem sa sudom? Onda ne dam – ustrajao je.

No takve je odgovore, kaže Klein, dobivao i u Zagrebu. Ta uhitili su Dokmanovića, mogu i druge. Nisu dali. No Zagreb je bio kooperativniji kad je bila riječ o drugim problemima – trebalo je ponovno povezati telefonske, poštanske i željezničke linije. A trebalo je i zamijeniti dinar kunama.

– Rekao sam Tuđmanu da imamo ideju kako to napraviti. Na tom je području nekoliko tisuća umirovljenika koji mirovine nisu dobivali godinama. Isplatite im mirovinu.

– Hoćete da Srbima plaćam? Pa moji ljudi ih ne primaju, učitelji, vojnici…

– Platite im. Jer kad baka primi kune i ode po slatkiše za unuke, a tamo joj prodavač počne vikati da neće ustaški novac, ona će ga izudarati kišobranom po glavi.

– Sviđa mi se ideja. Kostoviću, radi s Kleinom – poručio je Tuđman, a Kostović ga je primio pod ruku i stisnuo dok su izlazili. Što mi to radite, šaptao je, sutra kad izađu novine, neće pisati da je Tuđman dao mirovine Srbima, već Kostović. Klein ga je umirio, pustite da vidimo kako će ići – i profunkcioniralo je.

Korak po korak, ponavlja Klein, kao kad su odlučili zauzeti naftno polje Đeletovci koje je držao Arkan. UNPROFOR se nije usudio ući u to područje, ograđeno tenkovskim zaprekama. Glupost, kazao je Klein, ići ćemo kamo želimo. U jednom danu stotine vozila s Arkanovim ljudima prešlo je preko granice u Srbiju. U zadnji se tren pojavio i Arkan, kazavši kako ne želi probleme i pucnjavu.

– Tragično je da nismo imali nalog za uhićenje – ističe Klein. Drugi dan, na Tuđmanov rođendan, je nazvao predsjednika i čestitao mu.

– Vaš rođendanski dar je taj da je UN zauzeo Đeletovce i možete ih posjetiti kad god želite.

– Ma ne, UN to nikada ne bi napravio – smijao se Tuđman.

– Sve je obavljeno. Pošaljite Šarinića, dolazi helikopter – odvratio mu je.

Iz Kleinov perspektive njegova misija je bila uspješna. Kad je prije nekoliko godina boravio u Vukovaru vidio je mir. No ostavština rata je još tu, kažemo. Može li razumjeti osjećaje ljudi koji u susjedstvu vide svoje silovatelje ili krvnike.

Cijeli razgovor s Jacquesom Kleinom možete pročitati na stranicama Večernjeg lista.