Jedan od najvećih osuđenih ratnih zločinaca s Ovčare na slobodi: Hrvatska prepustila postupak, Srbija ga pustila nakon dvije trećine kazne
Pred Županijskim sudom u Osijeku ovih je dana održano ročište koje je ponovno otvorilo jedno od najmračnijih poglavlja Domovinskog rata. Na optuženičkoj klupi — barem simbolično, jer mu se sudi u odsutnosti — našao se Stanko Vujanović, dokazani ratni zločinac, čovjek čije je ime u kolektivnom sjećanju povezano s Ovčarom, sinonimom za patnju i smrt.
Hrvatsko pravosuđe ga tereti da je 14. rujna 1991. godine, kao pripadnik Teritorijalne obrane u sastavu tadašnje JNA, u podrumu obiteljske kuće Sever na vukovarskom Sajmištu sudjelovao u ubojstvu četvero civila i teškom ranjavanju jedne osobe.
Dug je to pravni i moralni put koji traje još od 2003. godine, kada je protiv Vujanovića podignuta optužnica. Naime, 2006. predmet je, na temelju Sporazuma Hrvatske i Srbije o suradnji u progonu ratnih zločina, ustupljen srpskom Tužiteljstvu za ratne zločine. Ono je 2010. donijelo presudu — devet godina zatvora, spojenu kasnije s kaznom od 20 godina za zločin na Ovčari. No, unatoč brojnim svjedočanstvima o brutalnosti i zapovjednoj odgovornosti, Vujanović je nakon izdržane dvije trećine kazne — 2022. godine — pušten na slobodu.
Dvije države, jedan zločin, izostanak pravde
Hrvatska, kako se pretpostavlja, nije priznala presudu srbijanskog suda, pa mu se sada ponovno sudi u odsutnosti. Ova situacija dodatno osvjetljava složeni odnos između hrvatskog i srpskog pravosuđa kada su u pitanju ratni zločini, ali i činjenicu da se žrtvama i njihovim obiteljima ponovno otvara rana.
Vujanovićevo ime već desetljećima izaziva jezu. Bivši vukovarski taksist snimljen je na jednoj od najpoznatijih video snimaka iz pada Vukovara — na samom čelu kolone četnika koji prolaze kroz razrušeni i pjevaju užasavajući refren “bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Upravo on, kažu svjedoci, predvodi tu kolonu. Na drugoj snimci, ide prema čovjeku kojeg oslovljavaju kao “Pera Ciganin” i grli ga. Nikada nije porekao da je osoba s fotografija.
Službeno, bio je zamjenik zapovjednika Teritorijalne obrane Miroljuba Vujovića. Neslužbeno, bio je jedan od egzekutora — ljudi koji su, prema kazivanju svjedoka, organizirali “špalir” kroz koji su zatočenici morali protrčati na putu prema hangaru. U tom špaliru zarobljene Vukovarce udaralo se palicama, kundacima, šakama, nogama. Neki nisu uspjeli ni doći do kraja.
Zanimljivo, ali i tragično, Vujanovićeva supruga, Nada Kalaba, jedina je žena ikada osuđena za ratni zločin na Ovčari. Njihov dom bio je ujedno i štab. Tamo su, prema svjedočenjima, boravili oficiri poput Šljivančanina i Mrkšića — imena koja i danas bude sjećanje na beščašće.
“Bio je zadužen za strijeljanje”
Nikola Kajkić, istražitelj koji je godinama prikupljao dokaze o stravičnim događajima na Ovčari, ne dvoji: “Na Ovčari je upravo Stanko bio zadužen za strijeljanje. To je čovjek kojeg svi pamte sa snimke, s pjesmom koja se više nikada ne bi smjela čuti među ljudima.”
Kajkić podsjeća da je Vujanović u to vrijeme bio zamjenik komandanta T.O. Petrova Gora, sastavljene uglavnom od domaćih Srba iz Vukovara. Njegova prisutnost na ključnim lokacijama nije bila slučajna, nego sistemska. I baš zato, kaže Kajkić, činjenica da danas živi slobodno, dok se u Hrvatskoj sudi bez njegova prisustva, ima težinu moralne poruge.
Prošlo je više od tri desetljeća od pada Vukovara, ali lica poput Stanka Vujanovića vraćaju pitanja koja Hrvatska nikada do kraja nije zatvorila. Kako živjeti s time da oni koji su sijali smrt sada hodaju slobodno? I može li pravda, ovako krhka i rascijepljena između dviju država, ikada opravdati žrtvu onih čija su tijela pronađena na vukovarskom polju iza hangara Ovčare?
Za obitelji ubijenih, svaka nova vijest o suđenju ili slobodi jednog od egzekutora nije samo vijest. To je ponovni odlazak natrag — u 1991., u hladnoću podruma i tamu hangara u kojem je, kako svjedoče preživjeli, nestalo svjetla, povjerenja i ljudskosti.
Zaborav kao najteži zločin
Hrvatska, tri desetljeća nakon rata, i dalje vodi borbu koja više nije na bojišnici, već u sudnicama i arhivima. Borbu s nelagodom vlastitog pravosuđa, s ograničenjima međunarodnih ugovora i sa savezništvima koja su često važnija od sjećanja. Dok zlikovci iz devedesetih, poput Stanka Vujanovića, slobodno prelaze granice, institucije se prebacuju na fraze o “pravnim procedurama” i “međudržavnoj suradnji”. Ali istina je, zapravo, jednostavna – pravda koja kasni desetljećima – prestaje biti pravda.
Zločini na Ovčari nisu samo rana iz prošlosti. Oni su mjera našeg dostojanstva i zrcalo države koja se zaklinje u svoje branitelje i Domovinski rat, ali prečesto zaboravlja da poštovanje prema žrtvama počinje dosljednom potragom za istinom. Kad se zlotvori puštaju jer su “odslužili dovoljno”, a obitelji žrtava i dalje čekaju kosti svojih najmilijih ili priznanje, postavlja se teško pitanje – je li Hrvatska kao društvo spremna braniti moral i pravdu iste one zemlje koju su branili njezini mrtvi?
Možda će povijest opet reći da su suđenja poput ovog u Osijeku samo simbolična. Ali simboli su važni – jer jedino kroz njih jedna nacija može održati vlastiti moralni kompas. Bez kazne za zločin, bez imena na presudi, bez istine u povijesnim knjigama, Vukovar nije samo ruševina iz prošlosti, nego trajni podsjetnik koliko je kratak put od nepravde do zaborava. A zaborav nije mir – nego poraz!
