Jedan od preživjelih u masakru svjedočio iživljavanju nad ranjenim Josipom Culejem: Dokrajčili su ga udarcem sjekire

ROBERT BOSAK

Pobunjeni hrvatski Srbi na današnji dan, 2. svibnja 1991. u zasjedi su dočekali hrvatske policajce i uslijedio je masakr. Brutalno iživljavanje i krvavi pokolj. Najstariji policajac imao je 36, a najmlađi tek 20 godina. 

Neposredan povod masakru u Borovu bio je incident koji se dogodio noć ranije.

Četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu.  Stali su, skinuli zastavu i dok su postavljali hrvatski barjak, na njih su zapucali nepoznati napadači.

Dvojica policajaca uspjela su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici Nakon toga, načelnik osječke PU Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom borovske pobune, o puštanju zatočenih policajaca. Pregovori propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.

FOTO: Privatna arhiva

'Ajmo brzo, došle su ustaše'

Robert Bosak jedan je od hrvatskih policajaca koji su preživjeli masakr u Borovu Selu. Svojedobno se prisjetio tog tragičnog dana. 

"Bio sam pripadnik PU vinkovačke, ali raspoređen u ATJ Lučko. Toga sam dana slučajno bio u Vukovaru jer sam s prijateljem došao po plaću. Tu smo čuli da će biti akcija na Borovo i pitali  smo možemo li i mi. Zapovjednik Bošnjak je odbio, ali smo prijatelj i ja uzeli od kolega gornji dio maskirne uniforme i odlučili otići pomoći. Imali smo svoje oružje.  Kada su busevi ušli u selo, krenuli smo za njima pješke. Pridružila nam se skupina lokalnih Srba koji su nas pitali odakle smo, a ja sam rekao iz Pančeva. Oni su rekli da su iz Šapca i 'ajmo brzo, došle su ustaše'.  

Kad smo krenuli prema centru čuli su se pucnjevi i shvatio sam da je stvar krenula loše za one na ulazu koji su već bili pod rafalima.  Uskoro je počela pucnjava i na autobuse."

"Prijatelj i ja smo došli do kafića 'San Marino' i upali u njega. Tu je bio Jovan Ajduković, kojega tada nisam znao i još šest civila.  Imali su oružje, ali nisu shvatili da smo mi hrvatski policajci pa smo ih razoružali i svezali lisicama. Kolega i ja smo gledali kako pucaju na naše dečke i one ranjene na cesti. Bili smo im nemoćni pomoći. U jednom se trenutku preko puta mene pojavio Vojislav Stanimirović s 'papovkom'. Pucao je prema našim dečkima. Rekao sam to u državnom odvjetništvu na  saslušanju, ali on nije bio optužen", ispričao je Bosak, umirovljeni branitelj i magistar politologije iz Vinkovaca. I on se, kao i ostali policajci, prijavio dragovoljno braniti Hrvatsku 1990."

'Bio sam siguran da ću umrijeti'

Skriveni u haustoru jedne kuće, on i prijatelj vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad ranjenim Josipom Culejem. Dokrajčili su ga udarcem sjekire u glavu.

Tijekom povlačenja iz sela, Robert Bosak je naišao na ranjenog kolegu Dinka Sabljića iz Otoka. Imao je prostrijelnu ranu prsa i jako je krvario.

"Ležao sam krvav u teretnoj stanici gdje su me kolege dovukle nakon ranjavanja. Svi su bili po kanalima i skriveni u polju. Bio sam siguran da ću tu umrijeti. Odjednom je došao Bosak i  rekao da ne pucam, da je on naš i da će me pokušati izvući. Donio je neku deku, stavio me u nju i počeo vući kroz šipražje i polje sve do izlaza iz sela i nekog auta. Bio je stvarno hrabar jer su oko nas fijukali metci. Stavio me je u auto i odvezao u vukovarsku bolnicu gdje nisu ni znali što se događa pa me nisu htjeli primiti. Bosak je rekao portiru i doktoru da će ih ubiti ako me ne prime pa su me tek onda zakrpali. Definitivno me je spasio od sigurne smrti", prisjetio se svog straha umirovljeni policajac i invalid Dinko Sabljić.

Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2.svibnja 1991.: Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala, Mladen Čatić.