JOŠ JEDNA ĆIPINA EMOTIVNA OBJAVA: ‘Baćo – mladić koji je poginuo umjesto mene’
Saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe svakodnevno na svom Facebook profilu objavljuje emotivne statuse u vezi posljednjih dana opsade Vukovara 1991. godine.
U novoj objavi pod nazivom “Baćo – mladić koji je poginuo umjesto mene”, prisjetio se prijatelja kojeg je poznavao od djetinjstva.
Prenosimo njegov emotivan status.
Antuna Šimića – Baću poznavao sam od djetinjstva. Bio je nerazdvojan prijatelj mog starijeg brata Mile. Imao je gustu kovrčavu kosu i silno volio glazbu. Neko vrijeme radio je kao DJ u maloj vukovarskoj diskoteci Dallas. Volio je i motore, kao i moj brat. Obišli su njih dvojica cijelu bivšu državu gledajući utrke motora, a kako sam se uz njih i ja zaljubio u motore, znao sam ih ponekad nagovoriti da i mene povedu. Bio sam tri godine mlađi od njih dvojice pa sam im služio kao neka vrsta maskote. Baćo je bio vrlo vedrog duha, uvijek nasmijan, imao je odličan smisao za humor i s njim nikad nije bilo dosadno.
U obranu svog Vukovara uključuje se od samoga početka, već ranog svibnja stavlja se na raspolaganje Blagi Zadri. Kako je Baćo odgojen u jednoj čestitoj katoličkoj obitelji, nosio je u svim svojim postupcima jednu vidljivu vjersku crtu, nije taj imao u sebi ni trunku mržnje. Najviše se družio s Miletom i Špekijem zbog njihovog prijateljstva koje datira davno prije rata, a nama mlađim pripadnicima Turbo voda bio je poput starijeg brata.
Osobito me svojim stavom zadivio kad nam je poginuo Špeki. Tog dana Baćo je bio tužan i vrlo tih ali iz njegovih riječi i postupaka nije se vidjela nikakva želja za osvetom. S našom Turbo ekipom prošao je sve, a sa svojim urođenim smislom za šalu bio je jedan od ljudi koji su svojom riječju mogli u trenu podići raspoloženje u ekipi. Ni rat ni sav užas koji on donosi nisu mogli zatomiti taj njegov vedri, veseli duh.
Svu njegovu dobrotu i sebedarje osjetio sam na vlastitoj koži kada je moj brat Mile ranjen. Dobri Baćo bio je pored mene i pazio me u stopu da ne bih i ja negdje stradao. Osjećao se odgovornim za mene dok njegov najbolji prijatelj leži ranjen u bolnici. Bio mi je zaista drugi brat.
Početkom 11. mjeseca četnici su uspjeli ući u Bosanski odvojak i tu počinje bitka za svaku kuću. Turbo vod kao i uvijek odlazi na ispomoć braniteljima u Bosansku ulicu. Bili su u vrlo teškoj situaciji jer su ušli u jedan dio kuća pa se borba vodila doslovno oko svake kuće.
Kako se vodila prava ulična borba i razmak između nas i njih bio je 30-ak metara, bilo je jako bitno zauzeti dobre pozicije i probati ih istjerati odakle su i došli. U toj akciji smetala nam je jedna kuća katnica, pa je odlučujemo srušiti. Robert Zadro i ja cijeli smo dan skupljali po Borovu naselju eksploziv za rušenje te kuće, a kako je kuća imala tvrdu konstrukciju trebalo nam ga je puno. Obilazili smo sve punktove i uzimali od svakoga po malo, jer svega je u Vukovaru falilo tih dana, pa tako i eksploziva. Kada smo kasno te večeri napokon imali sve što nam je trebalo odlazimo u zapovjedništvo u Mustang i tamo s Ivicom Čolakom pripremamo akciju za sutra ujutro. Pri povratku na položaj kad nas je ugledao, Baćo je digao veliku frku: da gdje smo cijeli dan i što mu se nismo javili?!
Iznijeli smo mu svoj plan da ujutro idemo u akciju rušenja te kuće, kao i da smo u detalje dogovorili tko će što raditi jer je ujutro morala biti totalna tišina – naime razmak između te kuće i četnika je bio toliki da su te doslovno mogli kamenom pogoditi. Govorim Baći da smo dogovorili da Robert Zadro i ja ujutro u 5 dođemo po Ivicu Čolaka, pokupimo eksploziv i krećemo riješiti tu kuću. Ali tu nastaje problem. Sve je to u redu i super smo to obavili, kaže Baćo, ali on ne dozvoljava da ja idem, nego će on umjesto mene. I tu nastaje prava prepirka između njega i mene, ja mu objašnjavam da je sve već dogovoreno: tko će što nositi i tko će gdje postavljati eksploziv u tišini, uvjeravam ga da je glupo da on ode kad je sve već razrađeno i svatko zna što mu je činiti. Bio sam siguran da sam ga uvjerio, da je prihvatio argumente jer mi u jednom trenutku više ništa nije odgovarao. Robert i ja pošli smo na spavanje uz dogovor da će nas straža probuditi ujutro nešto prije pet sati. Da je straža probudila Roberta i Baću, umjesto Roberta i mene, shvatio sam oko 7 sati kada sam se sam probudio. U istoj sekundi shvatio sam tu njegovu sinoćnu šutnju. On je nakon što sam ja pošao leći rekao dečkima na straži da probude njega, a mene da ne probude. To mi je kasnije i sam Robert potvrdio.
No čim sam otvorio oči toga jutra, znao sam da je nešto krenulo po zlu, imao sam dubok predosjećaj da nešto nije dobro. Zvao sam zapovjedništvo ali oni mi ništa nisu htjeli reći preko motorole. Odlazim hitno do njih da čujem što je bilo.
I imao sam što čuti: Baćo je mrtav.
Ivica Čolak teško ranjen.
Doživio sam totalni šok. Spoznaja da je netko drugi umjesto tebe dao svoj život trga čovjeka iznutra kao divlja zvijer kad se dočepa plijena. Teško je opisati taj osjećaj, to je osjećaj s kojim mi je i dan danas teško živjeti.
Krenulo im je po zlu kada su sve spojili i priključili žice na akumulator koji na žalost ipak nije imao u sebi dovoljno snage za pokrenuti tako veliki eksploziv. Vraćaju se nazad u zapovjedništvo po jedan manji agregat, no tada već počinje svitati i četnici primjećuju da se nešto događa. U dvorište te kuće ispaljuju nekoliko granata iz minobacača od 60 mm.
Jedna granata pada na pola metra od Ivice i teško ga ranjava u obje noge. Baćo je bio nekih 3 do 4 metra do Ivice, njega geleri zahvaćaju po cijelom tijelu. Robert nam je poslije pričao da je bio uvjeren da Baći nije ništa ozbiljno, jer je sjedio uz ogradu s puškom među nogama dok je Ivica ležao na zemlji u lokvi krvi. Stoga je Robo prvo izvukao Ivicu odvukavši ga par metara do naših i brzo otišao nazad po Baću. Kada mu je prišao uspjeli su izmijeniti tek par riječi. Baćo mu je rekao: “Pomozi Ivici, ja sam gotov i nema mi spasa. Pozdravi sve prijatelje, a mom ocu Juri odnesi moj pištolj za uspomenu.” I veliki Baćo je ispustio svoju veliku dušu. To su bile njegove posljednje riječi, momak s takvim velikim srcem nije ni mogao ništa drugo kazati nego i na samoj samrti misliti na druge. A to, vjerujte mi, mogu samo veliki ljudi.
Nisam znao kako da kažem bratu da mu je poginuo najbolji prijatelj. Sama spoznaja da mu to moram reći, a osobito na koji način je poginuo, štiteći mene, dovodila me do ludila. Čim sam u bolnici ugledao ranjenog brata, po njegovom izrazu lica znao sam da je već čuo za Baćinu smrt. Samo me je kratko pitao: “Je li to istina?”. Kimnuo sam glavom u znak potvrde i to je sve što smo progovorili tog dana.
Baćinom pogibijom nastala je u meni velika praznina. Moje misli pretvorile su se u tisuće pitanja: što bi bilo da nije on otišao tog kobnog jutra, bi li bilo isto ili bi se možda drugačije sve odigralo da sam bio ja tamo umjesto njega, kako je i bilo dogovoreno… Kada je straži govorio da ne probude mene nego njega, je li znao da će dat život za mene? Je li zbilja moguće da se baš na meni ispunila Isusova rečenica: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.”.
Na današnji dan Baćo je svoj život položio za moj. Prazninu koja se tog dana u meni otvorila danas popunjava čvrsta vjera da dobri Bog osobito voli upravo takve, čvrste i čiste duše poput Baćine, i ne oklijeva ih prerano uzeti k sebi.
Hvala ti, Prijatelju moj! Počivaj u miru Božjem.
