Josip Jović – prva žrtva Domovinskog rata i simbol početka borbe za hrvatsku slobodu

Na današnji dan, 31. ožujka 1991. godine, na Plitvičkim jezerima poginuo je mladi hrvatski redarstvenik Josip Jović, postavši prvom žrtvom Domovinskog rata. Od toga trenutka pa sve do danas, njegovo ime ostalo je trajno povezano s otporom hrvatske države koja je tada tek započinjala svoj put prema neovisnosti i slobodi.

I prije otvorenog izbijanja sukoba, Jović je kao pripadnik aktivnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova već sudjelovao u intervencijama u Pakracu i Petrinji. Kao i u tim situacijama, hrvatski redarstvenici i na Plitvicama imali su zadatak uspostaviti red i mir te područje koje su zaposjeli pobunjeni “martićevci” vratiti u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

O okolnostima njegove pogibije svjedočio je tadašnji pripadnik Jedinice za posebne zadatke Rakitje, Petar Bajan, koji se prisjetio posljednjih trenutaka svog suborca i prijatelja.

“Nas dvojica smo tada bili u istoj četi, a tada se to još uvijek tako zvalo jer su u to doba još uvijek na snazi bile stare formacije. Zajedno smo spavali, zajedno išli na smjene i nekako smo bili slični. Obojica djeca sa sela, poštena i neiskvarena”, kazao je Bajan, ističući kako nikada nije pomislio da će upravo Jović biti prvi koji će položiti život za Hrvatsku.

Nakon napada na autobus i ranjavanja hrvatskih policajaca, redarstvenici su se brzo reorganizirali i krenuli u akciju čišćenja terena. Krećući se kroz dubok snijeg, zarobili su tridesetak neprijateljskih pripadnika, pri čemu je svaki policajac pred sobom vodio po dvojicu zarobljenika. Među njima je bio i Jović.

Josip Jović/Foto: Screenshot

“U jednom trenutku, Josip je svoje zarobljenike predao meni i krenuo prema pošti. Sjećam se kako se prije toga našalio na moj račun. Bio je petak i toga dana smo dobili plaće u kuvertama. Pitao me ‘gdje si ti spremio svoju kuvertu, da znam gdje je ako pogineš.’ Onda je krenuo prema pošti, a nakon pet minuta čuli smo da je pogođen.”

Prema Bajanovim riječima, Jović je bio najistureniji tijekom napada i djelovao je u smjeru pošte. U jednom trenutku bacio se u snijeg, no unatoč pancirki koju je nosio, metak ga je pogodio ispod pazuha.

Na mjesto događaja ubrzo je stigla hitna pomoć. Nakon što je ukrcan u sanitetski vojni helikopter, još je davao znakove života, no preminuo je tijekom transporta.

“Kao da mu je bilo suđeno umrijeti toga dana”, rekao je Bajan, dodajući kako je Jović prije smrti dvaput izgovorio riječ “tata”.

Nakon pogibije, Josip Jović pokopan je uz vojne počasti na mjesnom groblju u rodnom Aržanu. Na Uskrs 1994. godine u njegovu čast ondje je podignut spomenik.

Njegova majka Marija, koju su mnogi nazivali “majkom herojem”, ostala je zapamćena kao plemenita i snažna žena. Na obljetnicama pogibije svog sina često je, unatoč vlastitoj boli, tješila druge. Preminula je 20. studenoga 2015. godine, nakon dugogodišnje tuge za sinom.

Za svoju žrtvu i doprinos, Josip Jović posmrtno je promaknut u čin bojnika te je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Spomenicom Domovinskog rata, Spomen-znakom I. gardijske brigade “Tigrovi” te Spomenicom prvog poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu.