Junaci Domovinskog rata -‘Kobre’ u obrani Kašića, akcija Maslenica

Kašić, selo između Zadra i Novigrada, bio je ključna točka obrane oslobođenog teritorija Hrvatske vojske u operaciji Maslenica. Zbog toga je neprijateljska srpska vojska mobilizirala sve najbolje vojne snage iz Srbije, BiH i Hrvatske da vrati izgubljeni teritorij. Odlučujuća bitka vodila se za Kašić, a najveći teret obrane pao je na leđa pripadnika slavne 3. brigade iz Slavonije. Točnije 3. bojne iz Slavonskog Broda, poznate pod ratnim imenom „Kobre“. U teškim borbama život su izgubila 32 junaka – pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše njih iz Slavonskog Broda. 

U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: „3. gardijska brigada Kune, Hrvatska vas zaboraviti neće. Neka im je vječna slava!”.

Obrana Kašića

Dva dana poslije njihova dolaska srpske su snage napale selo Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. 

U svojoj knjizi „Divan skitnje”, pokojni novinar Željko Mužević pisao je o akciji u kojoj su poginuli brodski dečki 3. bojne, „Kobri“. „Što sam o Maslenici i bitki za Kašić saznao u višegodišnjem druženju i razgovorima s generalima Kruljcem, Zvirotićem, Bobetkom i stožernim brigadirom Ivanom Obrovcem. Pa, evo, želim to podijeliti s vama”, piše pisac knjige.

– Zapovijed sam primio oko 10 sati – ispričao je tadašnji zapovjednik 3. gardijske brigade brigadir (danas general) Josip Zvirotić.

– U zadarsko zaleđe trebalo je poslati jednu ojačanu bojnu i odlučili smo da to budu prokušani ljudi. Formirali smo Taktičnu skupinu čiju je okosnicu činila 3. bojna, poznate „Kobre“. Sastavljena pretežito od Brođana, satnija 2. pješačke bojne. Vod vojne policije, vod inženjerije, desetina izviđača, logistički dio i sredstava potpore. Za zapovjednika Taktičke skupine 3 postavljen je tadašnji pukovnik, Mladen Kruljac, a za njegova pomoćnika brigadir (sada stožerni brigadir) Ivan Obrovac (poslije zapovjednik 5. gardijske brigade). Zbog hitnosti i važnosti zadatka prvi put je u Domovinskom ratu obavljen tzv. „vertikalni manevar”, odnosno trupe su sa slavonskog ratišta transportnim helikopterima prebačene u zadarsko zaleđe.

Doček za „Kobre“

„Kobre“ su dočekali četnici iz Knina, 800 specijalaca iz Srbije, padobranci iz Niša i elitna postrojba Srba iz BiH

Posljednjeg dana siječnja 1993. ojačana 3. bojna 3. gardijske brigade spuštena je s neba, iz mraka. Na snijeg i blato prve borbene crte dalmatinskog kamenjara i niske makije povezujući Novigrad, Paljuv, Kašić, Islam Grčki. Ondje su ih već čekali kninski četnici. Redova popunjenih što milom što silom, ojačani za oko 800 niških i pančevačkih specijalaca. Zatim padobranskom brigadom iz Niša, takozvanim prijedorskim „vukovima s Vučjaka”.

Tom srpskom silom izravno su zapovijedali zločinci Ratko Mladić, kapetan Dragan, Željko Ražnjatović Arkan, pukovnik Veljko Milanković te, naravno, tadašnji ministar policije i vojske takozvane „Krajine” Milan Martić. 

Odmah po preuzimanju borbenih crta zapovjednici Kruljac i Obrovac procijenili su situaciju i na najugroženije položaje postavili 3. bojnu, sastavljenu pretežito od Brođana. Oni su tu, u zadarskom zaleđu, dobro znali da je Srbija odlučna u ponovnom okupiranju izgubljenih hrvatskih teritorija. Prije svega sela Kašić koje je dominiralo tim dijelom. Ono je za četnike Dalmatinske zagore u neku ruku bio simbolom srpstva. No za Hrvatsku vojsku Kašić je ponajprije bio strateško mjesto s kojeg se nadziralo zadarsko zaleđe te je bio potencijalna opasnost, koja u određenim uvjetima može dovesti do odsijecanja srednje od južne Hrvatske. Odnosno odvajanja milijun Hrvata od ostalog dijela države. Stoga su se zarekli kako nema uzmicanja jer bi u pitanje došli svi dotadašnji učinci akcije Maslenica i herojstva hrvatskih vojnika koji su oslobodili taj okupirani dio Dalmacije.

Kašić nije smio pasti!

Silovit napad srpske vojske sa 17 tenkova i 1000 pješaka – 50 sati drame!

Drugoga dana po dolasku „Kobri“ četnici su krenuli u silovit protunapad s više od tisuću pješaka i 17 tenkova uz jaku topničku potporu. Vatra je najprije otvorena po području Novigrada da bi se odvukla pozornost od glavnoga udara, te je postupno širena na područja Paljuva, a posebice Kašića. U jednom trenutku četnici su uspjeli probiti obranu (koja nije bila pod nadzorom „Kobri“) te s 11 tenkova prići 3. bojni s leđa. Bio je to uvod u krvavu 50-satnu dramu u kojoj su se filmskom brzinom smjenjivali udari, protuudari, borba prsa u prsa te herojstva hrvatskih vojnika koji su životima zaustavljali višestruko brojnijeg neprijatelja.

– Te je noći je poginulo 15 „Kobri“, možda najvećih junaka u postrojbi! – priča brigadir Ivan Obrovac, zapovjednik 3. bojne, prisjećajući se tih teških, ali ponosnih trenutaka. Poginula su braća Ivica i Anto Majetić, Nikola Begić, Dubravko Marošan, Željko Mijić. Zatim Zoran Modić, Thomas Valentić, Ivica Kadić, Josip Hrvojević, Željko Čorluka, Vjeran Buzgo, Nikola Butković. Nadalje Drago Bilić, Dubravko Antunović, Zvonko Bureš… 

– U početku nismo znali što se događa iza naših leđa, a kada smo shvatili da su četnici probili crte (koje mi nismo držali) krenuo sam sa zapovjednicima satnija Luketićem, Kevom, Sabljakom i Žarkovićem prema tim dijelovima ugroženih položaja. Uspjeli smo odbiti četnike i tek tada smo, na tih nekoliko stotina kvadratnih metara vidjeli sav užas – pričao mi je Ivan Obrovac.

U kašićkoj makiji nabrojali su i više od 50 poginulih četnika, a u kašićkim uličicama dimila su se četiri uništena tenka… Poslije su doznali da je nekoliko dana od napada na Kašić, od zadobivenih rana, poginuo i pukovnik Veljko Milanković – zapovjednik elitnih postrojbi bosanskih Srba, takozvanih „vukova s Vučjaka” Milanković, koji je 1991/92. činio brojne zločine po jasenovačkom području i području zapadne Slavonije, svoju je zasluženu kaznu dočekao u Dalmaciji i to upravo od Slavonaca.

Nadljudska hrabrost Slavonaca 

Prema vojnim mjerilima svih vojski svijeta, nakon iscrpljujućih borbi u kojima su izgubili 50-ak vojnika (što poginulo, što ranjeno) „Kobre“ više ne bi trebale biti sposobne za čuvanje položaja. Kamoli za daljnje vojne akcije. Njihov moral i ljubav prema domovini pokazuju riječi koje im je rekao general Mladen Kruljac. U jednom od naših susreta, prisjećajući se tih teških dana: „Nakon pakla kroz koji smo tek prošli, došli su mi zapovjednici satnija i sa suzama u očima tražili da ostanemo i dalje na položajima.“

– Najveće gubitke doživjele su prva i treća satnija, čiji su redovi odmah popunjeni ljudstvom iz drugih postrojbi. Vremena za odmor i tugu nije bilo jer su Srbi ponovo krenuli u napad. Njihovo topništvo zasipalo je svaki kvadratni metar zemljišta, a prema nekim proračunima, na kvadratni kilometar padalo je oko 8 tisuća projektila različitog promjera. Doslovce je gorjelo nebo i kamenjar. Bila je to naznaka i uvod u još jedan četnički napad na Kašić, kad je prema njemu iz triju smjerova nadiralo više od tisuću pješaka s 19 tenkova uz jaku topničku potporu.

„Kobre“ su ih spremno čekale, odlučne da ne uzmaknu ni za milimetar.

– Bilo je tu primjera velike osobne hrabrosti! – kazivao je brigadir Ivan Obrovac.

– Četnici su nadirali sa svih strana i u jednom trenutku dio boraca, koji je držao lijevi bok naše bojne u zaseoku Laketići, našao se u njihovu okruženju… Uspio sam preko motorole dobiti zapovjednika Kruljca i izvijestiti ga da su nam opet nečiji tenkovi iza leđa. Bili su to četnički tenkovi, ali su ih ovoga puta „zolje”, pa i ručne bombe, uspjele natjerati na povlačenje.

„Kobre“ u potpunom okruženju 

Govoreći o tim dramatičnim trenucima general Kruljac se prisjeća:

– Brigadir Obrovac našao se na koti 212 s 20 momaka u potpunom okruženju četničkih snaga. U okruženju su bili 20 sati, a svaka veza s njima bila je onemogućena, jer su baterije na motorolama bile već iscrpljene, a o nekom prebacivanju streljiva nije bilo ni govora. Prikupio sam raspoloživo ljudstvo (vojnu policiju, inženjerce, kuhare, pa čak i lakše ranjenike) te smo iz tri smjera krenuli u proboj. Bilo je teško. Nismo znali gdje se momci točno nalaze, a nismo imali više ni protuoklopnih sredstava, koje smo istrošili u 50-satnim neprestanim borbama. Ovoga puta mrak nam je postao saveznik, budući da su četnici odlučili pričekati jutro da bi obavili pretres terena i neutralizaciju naših momaka.

– U jednom je trenutku brigadir Obrovac, koristeći valjda posljednje nadošle mikrovolte, preko motorole uspio dati koordinate položaja na kojem se nalaze. Sad, kad smo znali gdje su, krenuli smo u silovit protunapad. Četnici su se odjednom našli između dvije vatre te je u njihovim redovima zavladala panika. Nismo čekali ni časa, već smo s jedne i druge strane razvili borbu prsa o prsa. Uspjeli smo četnike potisnuti prema Smilčiću, spojiti se s našim momcima i, onako prljavi, krvavi, puni emocija i radosti što se ponovo vidimo – izljubili se kao da je od našeg posljednjeg susreta prošlo puno godina, a ne samo dvadesetak sati.

To je kratko trajalo, jer za dulje radovanje nije bilo vremena.

Povlačenje srpske vojske 

Odmah smo zauzeli nove položaje te u borbu uveli naše tenkove budući da smo očekivali novi četnički napad. Međutim, oni su se povukli u Smilčić, a mi smo ih „pozdravili” s 400 granata. Pouzdano znamo da su tada doživjeli nove velike gubitke, jer takvo što nisu očekivali. Bili su potpuno neutralizirani, uništeni moralno i fizički. U ta dva dana velikih borbi doživjeli su ogroman poraz. Iz stroja im je izbačeno nekoliko stotina vojnika, a uništena im je i velika količina oklopno-tehničkih sredstava. Nekoliko su dana oplakivali i pukovnika Milankovića. Martić je tada iz Knina potjerao Arkana jer ovaj svoju zadaću, dobivenu od Miloševića, očito nije dobro obavio. A da zločincu Arkanu puno toga tih dana nije bilo jasno, govori i njegova poruka, koju smo preko motorole uhvatili:

– Tučemo ih celi dan, a ne beže! To su, bre, fanatici! Osvetimo naše mrtve!

(Tog dana, 2. veljače 1993. helikopter je tri puta odlazio za Knin odvozeći mrtve i ranjene četnike).

Martićevi četnici više nisu izravno napadali Kašić i tek oslobođena područja zadarskog zaleđa. Bilo je provokacija i izvidničkih djelovanja, ali bez žestokih napada. Borci Taktičke skupine Zadar, odnosno pripadnici 3. bojne 3. gardijske brigade ostali su na svojim položajima još 14 dana. Sa strogom zapovijedi da ne smiju ići naprijed već da čuvaju 17 kilometara dugu borbenu crtu, neposredno prema Debelom brdu i Benkovcu.

„Vi ste pobjedu Hrvatske vojske pretvorili u pobjedu hrvatskog naroda!“

No, sada su već bili ojačani borcima 1. hrvatskog gardijskog zdruga, domobranima te satnijom 2. gardijske brigade.

Odajući priznanje Kobrama general Bobetko tada je izjavio: – Vi ste pobjedu Hrvatske vojske pretvorili u pobjedu hrvatskog naroda!

Negdje početkom srpnja 1993. godine 3. gardijska brigada premještena je iz Slavonije na stare i dobro poznate položaje oko Novigrada i Kašića. Obavještajni podaci ukazivali su na to da se četnici nisu odlučili za presijecanje Ravnih kotara, već za izbijanje na Novigradsko more. Upravo je taj dio bojišnice, između Novigrada i Paljuva, povjeren Kobrama. Po dolasku na položaje učinkovito je „popravljena” crta bojišnice, tako da se od Novigrada odmaklo i tri kilometra, što je u znatnoj mjeri ugrozilo neprijateljske položaje.

U to vrijeme užurbano se radilo na postavljanju pontonskog mosta preko Masleničkog ždrila, što su četnici neprestano ometali topničkom vatrom. Projektili su stizali s udaljenosti 15-20 kilometara te je u dogovoru s dijelovima Prve gardijske brigade i topništvom Zbornoga područja Split odlučeno da se neutralizira srpsko topništvo. Nakon što su Srbi potopili jedan od pontona, a srpski general Novaković prepotentno izjavio da je ponton „stavljen pod vatrenu kontrolu” njegova topništva, Hrvatska vojska odlučila je pod vatrenu kontrolu staviti njega i njegovo topništvo! Tu je značajnu ulogu odigrala druga skupina Brođana koja je, koristeći mogućnosti više razine tehnološkog ratovanja (bespilotne letjelice i dr.), obavila precizna snimanja neprijateljskih položaja, odnosno topničkih bitnica.

„Imali smo ih kao na tanjuru!“

– Imali smo ih kao na tanjuru! – govori tadašnji zapovjednik 3. gardijske brigade, brigadir Zvirotić.

– Bilo je to 13. kolovoza 1993. u jedan sat iza ponoći. Iz okupiranog sela Opačići ispaljeno je nekoliko granata prema pontonu. Željno smo čekali takvu priliku i odmah smo iz svih raspoloživih cijevi otvorili vatru po njihovim samohodnim haubicama promjera 122 mm. Suvišno je govoriti da smo bili učinkoviti i da je ta četnička postrojba zauvijek izbačena iz stroja. Od tada više nije bilo jakih i preciznih napada po pontonskom mostu.

„Kobre“ ipak nisu bile sasvim zadovoljne učinjenim, jer je vatra, iako prorijeđena i neprecizna, i dalje otvarana po gradilištu. Najuporniji u tome bio je neprijateljski tenk M-84. Tad su pripadnici 3. bojne čeličnim polugama i drugim alatima, raskrčili dio stijenja na jednoj od litica te tamo dovukli jedan od svojih tenkova. Položaj je bio tako izabran da je strijelac kroz šumsku prosjeku mogao vidjeti neprijateljski tenk kad otvara vatru. Upravo u jednom od takvih trenutaka dočekao ga je hrvatski strijelac i jednim preciznim pogotkom uništio. Od tada, slobodno se može reći, izravna opasnost za pontonski most i gradilište novoga masleničkog mosta je prošla. Doduše, četnici su tu i tamo otvarali vatru, ali je ona bila slabija, neprecizna i više je služila za zastrašivanje. Sve dok je, dvije godine poslije, „Oluja“ nije zauvijek otpuhala s ovih hrvatskih prostora. – ispisao je Željko Mužević.