KAKO SE (O)BRANILA HRVATSKA: Bez ‘struje’ nemoguće je živjeti u miru, a kamoli u ratu!

Osim onog najvrijednijeg, ljudskih života, u Domovinskom ratu Hrvatska je pretrpjela strahovite štete i na području infrastrukture. Očiti cilj agresorske vojske bilo je i uništavanje stambenih objekata, komunalne i prometne infrastrukture kako bi stanovništvo s ratom zahvaćenih prostora napustilo svoje domove i otišlo na sigurnija područja.

Sačuvati infrastrukturu i učiniti je funkcionalnom, prije svega mislimo na elektroenergetsku postrojenja i opskrbu električnom energijom, bilo je od vitalne važnosti za obranu Hrvatske. Svjesni su toga bili i agresori. Uostalom, ne kaže se uzalud da je “bez ‘struje’ nemoguće živjeti u miru, a kamoli u ratu”.

U Slavoniji, koja je granično područje sa Srbijom, među prvim metama od početka oružanog sukoba bila je – Trafostanica Ernestinovo. Spomenuta trafostanica bila je svojedobno najveći takav objekt u bivšoj Jugoslaviji, tu se spajao elektroenergetski prsten oko cijele države pa je iz Ernestivnova struja ‘tekla’ prema cijeloj Slavoniji i inozemstvu. Raketirana je i razorena već 18. rujna 1991. godine u napadu ratnog zrakoplovstva JNA. No, nisu na tome stali, ono što je u prvom navratu ostalo netaknuto uništavano je konstantnim napadima sve do 5. studenog kada je uništen i zadnji vod prema Osijeku. U studenom su se hrvatske snage morale povući iz Ernestinova, a trafostanica je i nadalje devastirana.

Drugi veliki strateški cilj koji se našao na meti bila je Hidroelektrana Peruća na rijeci Cetini, važan elektroenergetski objekt na području Dalmacije. Srpske snage zauzele su je 17. rujna 1991. godine. Osim Ernestinova i Peruće, u rujnu 1991. stradala je i Trafostanica Konjsko, najveće elektroenergetsko postrojenje prijenosne mreže Dalmacije smješteno u zaleđu Splita. Snage ratnog zrakoplostva JNA bombardirale su TS Konjsko sa četiri zrakoplova, a dan poslije bombardirana je i Trafostanica Bilice, najveći takav objekt u Šibensko-Kninskoj županiji.

I na krajnjem hrvatsku jugu strateški cilj bilo je uništenje elektroenergetskih postrojenja. Postrojenja u Konavlima oštećana su u napadu 26. rujna 1991., Hidroelektrana Dubrovnik bila je okupirana, a Trafostanica Komolac – glavna točka napajanja Dubrovnika – potpuno uništena.

Naravno, strahoviti gubici bilježeni su i na područjima Zapadne Slavonije, Like, Karlovca, Banovine… Dio teritorija pao je pod kontrolu srpskih pobunjenika, a trafostanice na slobodnom teritoriju bili su redoviti ciljevi neprijateljskog topništva. Pošteđeno nije bilo ni zagrebačko područje. Raketirana je Trafostanica Tumbri (6. listopada, dan prije raketiranja Banski dvora) – glavno čvorište za napajanje Zagreba električnom energijom, do temelja srušena Trafostanica Pleso, oštećen je TS Mraclin, minirani su vodovi prema Kupi…

Bilo je to teško razdoblje: od hrvatskog elektroenergetskog sustava odsječen je znatan dio Dalmacije, Slavonije, Banovine i Like. Najkritičnije stanje je bilo u Dalmaciji gdje je izvan pogona i kontrole bilo čak 26 dalekovoda, 8 transformatorskih stanica i 4 hidroelektrane, dok je Slavonija je s ostatkom sustava bila povezana jedino dalekovodom ograničenog maksimalnog opterećenja.

No, radnici su popravljali kvarove i prespajali, nerijetko i u po život opasnim uvjetima u blizini bojišnice i tako vraćali pogon sustava i svjetla u domove. Izuzetak su bila područja Dubrovnika i Zadra, koja su u više navrata na dulje razdoblje ostajala bez električne energije s obzirom da nije bilo moguće pristupiti oštećenim vodovima i transformatorskim stanicama.

Tijekom 1992. Hrvatske snage s nizom oslobodilačkih akcija najavljuju preokret. Oslobađaju se dubrovačko i šibensko zaleđe, a akcija Maslenica – kojom su spojeni sjever i jug hrvatske – najavljuje potpuni preokret. Tako su u siječnju 1993. hrvatske snage – pripadnici 126. brigada HV-a i 6. domobranske pukovnije  – oslobodile Hidroelektranu “Peruća”. Međutim, pred oslobađanje, srpski pobunjenici postavili su čak 30 tona eksploziva kojim su uništili i hidroelektranu i branu.

Srećom, konačni cilj nisu ostvarili: plan je bio uništenjem brane potopiti sva naselja nizvodno uz Cetinu. Hidroelektrana je pretrpjela teške gubitke, no i brana i HE vraćene su u Hrvatske ruke. ‘Hepovci’ su nakon oslobođenja žurno pristupili sanaciji brane te su u razmjerno kratkom roku uspjeli pustiti je u pogon.

Maslenica je značila i preokret u energetskoj opskrbi Dalmacije, a iz tog razdoblja seže jedan od najvećih poduhvata u ratnim uvjetima – brza izgradnja privremene TS “Kava” koja je omogućila napanje biogradskog područja električnom energijom. Zbog blizine ratnih operacija radnici su za samo deset dana izgradili i 14. ožujka pustili u pogon privremenu trafostanicu!

Inače, u razdoblju 1991. – 1993. u prijenosnoj mreži Hrvatske poduzet je ukupno 31 veći zahvat (provizorij, prespajanje, privremena mreža…). Tim zahvatima održan je opstanak i pogon prijenosne mreže te opskrba potrošača električnom energijom u najtežim danima Domovinskog rata.

Izazov tijekom 1993. bila je i velika suša koja je uzrokovala redukcije potrošnje električne energije u Dalmaciji, a posebno ugroženo bilo je zadarsko područje. Stoga se krenulo s projektom izgradnje tzv. “Otočne veze” koja je izgrađena za samo za samo jedanaest mjeseci i puštena u pogon 26. srpnja 1994. godine. Time je omogućen je prijenos dodatne električne energije prema jugu preko otoka Krka, Raba i Paga do Zadra, čime je sustav Dalmacije bio djelomično rasterećen, a Zadru osigurano sigurnije napajanje.

Poslije uspješnih operacija Hrvatske vojske u ožujku 1994. sklopljen je Zagrebački sporazum o prekidu vatre. Tada dolazi do normalizacije gospodarskih odnosa između hrvatskih vlasti i srpskih pobunjenika, a skladu s tim trebalo je pustiti u pogon veći broj vodovodnih sustava u Dalmaciji, Lici, Banovini i Zapadnoj Slavoniji te osposobiti veći broj visokonaponskih dalekovoda između slobodnih dijelova Hrvatske i područja pod srpskim nadzorom.

Hrvatska je tada već bila na dobrom putu da postane energetski cjelovita (što će uvesti razdor među pobunjenima, jedni su bili za, drugi protiv suradnje sa službenim Zagrebom), a najveći korak prema tome ostvarit će se 1995. kada se akcijama Bljesak i Oluja oslobađa najveći dio teritorija.

Početkom kolovoza 1995. svi su elektroenergetski objekti vraćeni pod hrvatsku kontrolu. Većina ih je u pogon stavljena odmah, a završetkom sanacije Dalekovoda Konjsko–RHE Obrovac–Melina 26. prosinca 1995. Dalmacija nakon pet godina bila ponovo spojena s ostatkom sustava i europskom mrežom!

Konačno, mirnom reitegracijom 15. siječnja 1998. i zadnji dio teritorija vrćen je u državno-pravni sustav Republike Hrvatske.

Da bi konačno postala cjelovita, svoj obol zasigurno su dali i zaposlenici HEP – a. Bilo da su pod djelovali neprijateljskom paljbom i popravljali oštećene objekte te tako omogućili da hrvatska vojska i građani dobiju ‘struju koja život znači’, bilo da su i sami oblačili uniforme i aktivno udjelovali u obrani: sveukupno ih je 43 izgubilo život u Domovinskom ratu!