VIJESTI Najčitanije
Kako smo došli do KB Dubrava, glavne bolnice za rat protiv korone
Hrvatska nije bila u stanju izgraditi modernu bolnicu u zadnjih 29 godina. Pa je KB Dubrava, najmodernija zdravstvena ustanova u državi otvorena još 1988., na prvoj crti borbe protiv epidemije
Na granici maksimirskog parka i Dubrave, na golemoj čistini na kojoj nezapaženo ne može proći nikakva diverzija, JNA je 1988. godine podignula svoju novu, “svemirski” modernu Vojnu bolnicu Dubrava. Koliko je na nju potrošeno novca, ne znaju niti najupućeniji - podatak je nestao kad i JNA, no imala je najsuvremenije uređaje za to doba, i više od 1200 zaposlenika, među njima mnoge liječnike obrazovane u inozemstvu.
Na više od 100.000 kvadrata u svoj je, dotad neviđeni komfor, JNA smjestila bolnicu koja je prije toga radila na tri zagrebačke lokacije, i zaposlila još ljudi.
Petnaestak posto bili su vojna lica, a veliki ostatak civili zaposleni u JNA. Bolnica je primala i civilne pacijente, do sredine ‘70-ih oni su već bili velika većina pacijenata, a nakon preseljenja u Dubravu bilo ih je sve više. Bolnica na kraju grada je 1991. godine, međutim, bila i zadnji otok JNA u Hrvatskoj.
Štoviše, ondje je, protivno svim međunarodnim konvencijama, bio čak glavni stožer JNA na čelu s generalom Andrijom Rašetom. Tek nakon što je s njim, uoči Božića 1991. godine, ispregovarana, u najmanju ruku, neobična cijena, odnosno ucjena, JNA je plijenom nakrcala kamione i otišla.
Bolnicu je preuzela nova hrvatska vlast na čelu s Franjom Tuđmanom, čime je ona i preimenovana. Svoj bi obol ova, najveća bolnica u Hrvatskoj, trebala dati i u borbi protiv korona virusa. Iako takav scenarij nije izgledan, u njoj će moći biti smješteno 300 teških bolesnika, na respiratorima.
Pred bolnicu je već stigao spremnik s 10.000 litara kisika za te respiratore, no treba se nadati da Dubrava neće primiti ni približno toliko zaraženih s teškim simptomima. Ovo je građevinski najmodernija bolnica u državi, pa je u nju, tako, ugrađen bio i tad najmoderniji ventilacijski sustav, zahvaljujući kojem se bolnica, primjerice u slučaju biokemijskog rata, može hermetički zatvoriti.
- Čim smo bolnicu preuzeli na kraju 1991. godine, dao sam da se taj izuzetno skup ventilacijski sustav zamijeni zrakom izvana, kroz prozore, gdje god je to moguće! Prostorni komfor koji sam prvi put unutra zatekao, zatekao je i mene, jednako tako i luksuz - prisjeća se tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang.
Redom, otkriva nam da je od Rašete bolnicu otkupio za 20.000 polica doživotnog zdravstvenog osiguranja članova obitelji oficira JNA; za stotinjak televizora koje je JNA željela ponijeti sa sobom iz bolnice, i za novčanu protuvrijednost sedam kilograma zubnog zlata.
Tek je nakon te, nadasve neobične isplate, JNA napustila svoj “otok” u Hrvatskoj, koja je mogla biti priznata kao samostalna država. - JNA je 1991. napustila sve svoje bolnice u Hrvatskoj, ali ovu nije htjela. Cijelu su tu godinu radili pod zapovjedništvom JNA, liječili svoje ranjenike, ali i četnike.
S ratišta su stizala i po tri helikoptera na dan, procjenjujem da je na liječenju u Dubravi sigurno završilo oko 1000 njihovih ljudi. Ništa nismo mogli učiniti - bolnica je bila njihovo vlasništvo i bili su naoružani, sigurni na toj velikoj čistini.
U listopadu su u bolnicu s Krešimirova trga preselili i glavni stožer JNA s Rašetom na čelu - prisjeća se Hebrang. Cijelo to vrijeme u Dubravi su radili liječnici i ostalo osoblje - civili, koji su imali velikih problema s hrvatskom policijom kad bi se vraćali kući, u grad. Uputili su zato zahtjev Vladi, kaže Hebrang, da im se pomogne, pa su im izdani dokumenti kojima su pošteđeni policijske represije. Tako su svi ti ljudi nastavili normalno raditi svoj posao, no za JNA, liječeći njihove ljude. Bolnica je bila “otok JNA” u hrvatskom zdravstvu.
- Krajem 1991. bio sam u Osijeku. Tad me nazvao Tuđman i rekao mi da hitno dođem u Zagreb zbog bolnice. Odgovorio sam mu da meni ona ne treba, da je sanitet organiziran i bez nje, na što mi je on odgovorio kako svi koji imaju namjeru međunarodno priznati Hrvatsku inzistiraju na tome da JNA napusti zemlju. Jedino gdje se još nalazila vojska bila je bolnica u Dubravi - nastavlja Hebrang.
Kako se ni Rašeti ta pozicija nije sviđala, odlučio je “pregovarati”, a Hebrang je, kaže, imao odriješene ruke da mu da što god ovaj želi, samo da ode do kraja godine. - Kako je bilo u pitanju priznanje države, ne pitate za cijenu.
Kad sam dolazio na pregovore s Rašetom, bolnicu su čuvali niški specijalci, koji bi napravili špalir. Ja ulazim, a oni vrte ‘uzije’ u rukama, i dovikuju: ‘Šta je, ministre, misliš da ćeš na ista vrata i van?’. Sljedeći put sam zataknuo pištolj za pojas, a oni su dobacivali: ‘O, ministre, poneo si igračku!’ - sad uz smijeh prepričava Hebrang. Potpisao je Rašeti 20.000 zdravstvenih polica na trošak Hrvatske, potpisao i televizore, na kraju mu dao i novac za navodno izgubljeno zubarsko zlato. Dao im je i kamione pa su 16. prosinca bili spremni za odlazak.
Dalibor Urukalović (PIXSELL)
- Neću ti postaviti ni jedno pitanje, čak ni koliko to košta - rekao mi je Tuđman kad sam ga obavijestio da je JNA spremna za pokret. Cijena je bila nikakva naspram onoga što smo trebali dobiti - međunarodno priznanje, koje je stiglo mjesec dana kasnije. Potpisao sam i odluku da svi koji u bolnici rade mogu otići ako žele, odnosno ostati raditi, sad za hrvatsku državu - prisjeća se nekadašnji ministar zdravstva.
Velika većina - 1100 od 1250 zaposlenih - stavila se na raspolaganje RH. Ostali su raditi. Tako je preuzeta Vojna bolnica, sad KB Dubrava. Točno 16. prosinca 1991. moderni i opremljeni kompleks VBZ, praktički bez oštećenja, s osobljem i cjelokupnom opremom, prelazi u vlasništvo Hrvatske i postaje dio njenog zdravstvenog sustava.
Od prosinca 1991. do 1995. godine, piše na internetskoj stranici bolnice, nekoliko puta bolnica mijenja ime - preko Nove bolnice (1991.) i Opće bolnice Zagreb (1993.) u Kliničku bolnicu Dubrava. “Tijekom nešto više od dva desetljeća uključenja u sustav zdravstva RH postupno je zadobila sve osobine europske bolnice, na ponos njenim djelatnicima i svekolikoj hrvatskoj medicine”, piše dalje na stranici.
Zadnje riječi koje je s Rašetom razmijenio, prisjeća se Hebrang, bile su da se nada kako ga više nikad u život neće vidjeti, na što mu je Rašeta odgovorio: “Gospodine ministre, zadovoljstvo će biti obostrano!”.
Nakon ulaska u bolnicu Hebrang je, kaže, bio impresioniran njenim komforom i luksuzom, no slabo se ulagalo u opremu te 1991., što je nakon preuzimanja u prosincu moralo biti nadoknađeno. Svojih posljednjih 40 dana u KB-u Dubrava proveo je i Franjo Tuđman, u apartmanu na sedmom katu bolnice. Bolovao je od karcinoma, što se do zadnjeg časa tajilo od hrvatske javnosti.
Malo koji novinar početnik nije tog prosinca 1999. čamio ispred Dubrave, sve do Tuđmanove smrti 10. prosinca. Svih 40 dana i noći uz Tuđmana su bili ravnatelj bolnice dr. Velimir Božikov, časna sestra Beatrica Kvakar te medicinske sestre Melita Mesar, Natalija Žmegač i Manda Bagić, koja je deset godina kasnije novinarki 24sata ovako ispričala:
- Kao da je malo dijete, Beti i ja smo ga uredile, obukle i spremile na vječni počinak. Nekoliko sati prije njegove smrti s njom sam otišla fra Zoranu Senjaku, koji mi je dao krunicu. Već su zatvarali lijes kad sam se sjetila i hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i stavila mu je na srce s krunicom - ispričala je sestra Bagić, ponosna što je uz prvog hrvatskog predsjednika mogla provesti njegove posljednje dane.
KB Dubrava u funkciji ima 600 bolesničkih kreveta, koji su u prosjeku popunjeni do 90 posto. Godišnje se ondje liječi gotovo 18.000 pacijenata, podatak je sa stranice bolnice, a u svojim poliklinikama pruži više od 1,4 milijuna usluga za oko 280.000 bolesnika. Glavna bolnička zgrada ima sedam etaža.
Nakon preuzimanja bolnice od JNA, tijekom 1992. i 1993. godine u ovoj je bolnici boravilo više od 2000 ranjenika. Gradnja bolnice trajala je devet godina, od 1979. do 1988. godine. Projektirana je i opremljena po uzoru na opće vojne bolnice u SAD-u i u drugim zemljama zapada, a i njeni su kadrovi godinama bili educirani na zapadu.
Oprema bolesničkih soba, sanitarni prostori uz svaku od njih i prostorije za dnevni boravak omogućuju bolesnicima mnogo veću udobnost nego u drugim državnim bolnicama, a vrhunac komfora je odjel sa šest apartmana. Po svakom krevetu bolnica raspolaže sa sto kvadrata komfora, za razliku od drugih bolnica u Hrvatskoj, u kojima je ta površina mnogo manja. Najmodernija bolnica istodobno je tehničko-tehnološki i najkompleksniji objekt u hrvatskom zdravstvu, i financijski joj nije lako.
I ova situacija s koronom će je, kaže Hebrang, vratiti nekoliko koraka, no oporavit će se, uvjeren je.
“Nažalost, od dana preuzimanja nije odgovarajuće riješeno pitanje financiranja građevinsko-tehnološkoga kompleksa kao što je ova bolnica. Istodobno KBD, u stručnom i medicinskom smislu, liječi najsloženije i najteže bolesnike u Hrvatskoj”, navodi sama bolnica.
Ogroman je to kompleks, čije održavanje jako puno košta. Samo im za električnu energiju, plin i vodu mjesečno treba oko 3,2 milijuna kuna. Svaka, bilo jednokrevetna, dvokrevetna ili trokrevetna soba, ima vlastiti sanitarni čvor (tuš, WC, umivaonik), klimatizaciju i svu potrebnu bolničku infrastrukturu. Imaju više od 2800 sanitarnih čvorova. Dubrava je građena kao devet povezanih objekata, najveći je objekt C, na devet etaža, na čijem su ravnom krovu strojarnice, fasadna dizala...
Cijela je bolnica potpuno klimatizirana na način da u nju ulazi sto posto svjež zrak, a izlazi sto posto otpadni. Bude li se više od 90 posto hrvatskih građana pridržavalo uvedenih nam mjera protiv širenja zaraze korona virusom, KB Dubrava možda neće morati postati bolnica na kraju grada, namijenjena najtežim slučajevima.
Te, talijanske prizore, ne želimo niti zamisliti. Ministar zdravstva Vili Beroš kaže da “puše na hladno”, pa se Hrvatska spremila i za talijanski scenarij. Nabavljeno je 800 respiratora, od kojih 490 bolničkih, ostali su mobilni, u vozilima Hitne pomoći.
Kako je naručeno još 250 aparata, i oni bi, sukcesivno, trebali stizati u Hrvatsku. No imamo li dovoljno liječnika, osoblja koje s tom aparaturom zna raditi, i dovoljno zdravstvenoga kadra općenito? Nadajmo se najboljemu mogućem scenariju.
