Kako su bosanski Srbi izveli zločin nad djecom: Ovdje je u ratu 90-tih počinjeno najgore zvjerstvo

Danas se diljem BiH obilježava Dan bijelih traka čije je značenje vremenom poprimilo internacionalno značenje. Riječ je o danu u kojem je započeo jedan od ratnih zločina najvećih razmjera tijekom ratnih 90-tih na području BiH, a koji se dogodio u Prijedoru.

Da bi zauzele kompletno područje općine Prijedor, srpske vojne i policijske snage napale su dijelove u kojima su Bošnjaci ili Hrvati bili većinsko stanovništvo. Tako je 24. svibnja 1992. napadnut Kozarac i njegova okolica, a ubrzo nakon toga područje Ljubije. Od 24. do 26. svibnja 1992. srpske su vlasti formirale logore Omarska, Keraterm, Trnopolje i nekoliko drugih mjesta zatočenja. Onamo su dovedeni i potom zatočeni Bošnjaci i Hrvati s područja grada i općine Prijedor.

Ni bijele vrpce im nisu spašavale živote

U sela na lijevoj obali Sane ubrajali su se Čarakovo, Hambarine, Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani. Sela su bila u apsolutnoj većini naseljena Bošnjacima, koji su činili preko 90 % mještana. Od kraja svibnja 1992. ta su sela bila okružena srpskim vojnim i policijskim snagama. Njihovi stanovnici mogli su se kretati Prijedorom samo s bijelom vrpcom na ruci. Međutim, čak ni u takvim okolnostima nijednom Bošnjaku ili Hrvatu nije bila zajamčena sigurnost.

To svjedoči i sudbina 16-godišnjega Idriza Dženanovića, mještanina Hambarina ubijenog tijekom boravka u Prijedoru u lipnju 1992. godine. Sedamnaestogodišnji Almir Habibović nestao je 12. lipnja u Hambarinama, selu u kojem je živio. Žrtva zločinačkoga djelovanja srpskih vojnih i policijskih struktura u Čarakovu je i 17-godišnji Muharem Osmanović. U istom selu pronađeni su posmrtni ostaci Almira i Muharema.

“Tog ponedjeljka 20. jula, valjda iz razloga što sa Bošnjacima više nisu imali kud, srpski vojni i politički vrh odlučuje da ih jednostavno pobije u što većem broju. Dakle, 20. jula 1992. godine pokolj u Prijedoru je kulminirao.”

Kulminacija pokolja bila je 20. srpnja

Iako su mnoga djeca i maloljetnici ubijeni i tijekom napada i “čišćenja” Kozarca i Prijedora te u logorima, najveći ih je broj ubijen u vrijeme napada na sela lijeve obale Sane. Već prvoga dana napada ubijen je 17-godišnji Sulejman Alagić iz Rizvanovića. Toga je dana u Rizvanovićima ubijen i 14-godišnji Elvis Šarčević. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica. Tijekom napada na Bišćane 20. srpnja ubijeni su 17-godišnji Muhamed Avdić i Kemal Ramulić. Njihov vršnjak Damir Dedić ubijen je u bišćanskom zaseoku Hegići. S njim je u istom zaseoku ubijen Fikret Hegić, također u 17. godini života. Enes Duratović i njegov stričević Halid Duratović ubijeni su u rodnim Bišćanima. Enesu je bilo 17, a Halidu 15 godina. Njihovi će posmrtni ostaci biti pronađeni 2013. u masovnim grobnicama Jakarina kosa i Tomašica. Bit će pronađeno i tijelo Sanela Vojnikovića, 15-godišnjega mještanina Bišćana. 

U masovnoj grobnici Jakarina kosa pronađeni su posmrtni ostaci Jasmina Hadžića, 17-godišnje žrtve napada na Bišćane. Jasmin Hajrudin još je jedna maloljetna žrtva napada na Bišćane 20. srpnja. Ubijen je u 16. godini života, kao i Edin Kadić i Almir Kaltak. Sedamnaestogodišnji Dževdet Kadić također je žrtva napada na Bišćane. Njegovi će posmrtni ostaci biti ekshumirani u istom selu. Četvero djece i maloljetnika prezimena Kadirić ubijeno je toga dana u Rizvanovićima i Bišćanima te u Ljubiji. To su Admir (17 godina), Fahrudin (16 godina), Sanel (14 godina) i Suad (17 godina). Posmrtni ostaci Admira Kadirića ekshumirani su u masovnoj grobnici Tomašica, a Fahrudinovo tijelo prebačeno je na lokaciju Čujelo u općini Sanski Most, gdje je i ekshumirano. U drugom dijelu općine Prijedor u vrijeme napada na sela na lijevoj obali Sane počinjen je 22. srpnja 1992. pokolj nad porodicom Dženanović u Donjim Garevcima. Među žrtvama su bila djeca Ajdin i Alen te njihova 17-godišnja tetka Maida Dženanović. Alen je ubijen u četvrtoj godini života, a Ajdin u devetoj.

Masovna likvidacija djece

Sudbin Bačić imao je 17 godina kada je ubijen u Bišćanima, gdje se zatekao 23. srpnja 1992. godine. Istoga je dana napadnuto Čarakovo, a time nastavljena operacionalizacija masovnih zločina u tom dijelu općine Prijedor. Među žrtvama napada bila su djeca i maloljetnici, što će potvrditi i kasnije ekshumacije. Tijela 2-godišnjega Anela Behlića i 16-godišnjega Ermina Behlića pronađena su u Čarakovu. Tijelo ubijenoga Vjekoslava Dolića, kojem je bilo 17 godina kada je ubijen, ukopano je na prijedorskom gradskom groblju Pašinac. Među žrtvama toga dana bili su i Emsud, Jasmin i Samir Brdar, mještani Zecova. Sva trojica bila su u dobi od 16 godina kada su ubijeni. Tijela su im pronađena u Kurevu, mjestu u kojem su ubijeni. U Kurevu je toga dana ubijen 17-godišnji Elvir Selimović, a u istom selu tijekom srpnja ubijen je i njegov vršnjak Nedžad Muhić iz Hambarina.

U Zecovima su 23. srpnja ubijena braća Ibrahim i Adis Hopovac. Tijela 6-godišnjega Adisa i 8-godišnjega Ibrahima ekshumirana su u Zecovima. Prema svjedočenju oca ubijenih dječaka, toga su dana ubijene i njegova majka i supruga: “Moji sinovi od šest i osam godina bili su na biciklu i ubili su ih s leđa. Mater mi je sjedila za stolom i tu su je ubili, dok je sjedila. Žena je počela bježati uz put i pogodili su je snajperom nakon 50 metara. Tako sam ih i zatekao, jer sam se ja skrivao kada su krenuli odvoditi muškarce. Ukopani su u bašti pored kuće.”