KOMENTAR MARUŠKE VIZEK Da, drama s divljanjem cijena mogla se spriječiti: Kako je uvođenje eura preko noći postalo neuspjeh?
Činjenica je da je Hrvatska uvela euro ne u bitno drugačijim, nego u dramatično drugačijim uvjetima u odnosu na sve druge zemlje eurozone od njenog osnutka 1999. pa sve do zadnjeg kruga njezinog proširenja prije ulaska Hrvatske u taj klub, odnosno do litvanskog usvajanja eura 2015. godine.
Naime svih 19 zemalja članica eurozone uvodilo je euro u uvjetima iznimno niske inflacije, u kojima je bilo značajno lakše kontrolirati neopravdana povećanja cijena uslijed konverzije. Hrvatska je pak prva zemlja članica koja uvodi euro u uvjetima iznimno visoke inflacije, kada je zadnja izmjerena godišnja stopa inflacije (ona za studeni 2022.) dosegla 13,5 posto, a ukupna stopa inflacije za čitavu 2022. iznosit će nešto više od 10 posto. Usporedbe radi, u godini uoči osnutka eurozone godišnja stopa inflacije za jedanaest originalnih članica eurozone iznosila je 1,1 posto.
U godini uoči slovenskog usvajanja eura stopa inflacije u toj zemlji iznosila je 2,5 posto, a u godini prije no što je Litva prešla na euro njezina stopa inflacije iznosila je svega 0,6 posto. Drugim riječima, u trenutku uvođenja eura stopa inflacije u Hrvatskoj bila je od četiri pa do čak 16 puta veća no što su to bilježile druge zemlje koje su također prošle kroz postupak konverzije iz nacionalnih na zajedničku europsku valutu.
To ujedno znači da je prostor za neopravdano povećanje cijena u Hrvatskoj tijekom i uoči procesa konverzije značajno veći jer cijene snažno i učestalo rastu uslijed inflacijskih pritisaka, a potrošačima i bez prelaska na euro postaje izazov pratiti što se događa s cijenama proizvoda i usluga koje konzumiraju. U takvim uvjetima bilo kakav alat preventivne usporedne kontrole cijena u mjesecima uoči i tijekom konverzije doista je bio i više nego neophodan. U zemlji s propulzivnom IT industrijom i digitalno pismenim građanima zainteresiranima za održavanje standarda i kupovne moći vlastitog dohotka nakon prelaska na euro samo je mašta mogla biti granica za dizajn i učinkovitu implementaciju takvog alata.
Ako samo inflatorno stanje na tržištu nije bio dovoljno dobar razlog za temeljitiju pripremu alata za preventivnu kontrolu razine cijena proizvoda i usluga tijekom procesa konverzije, možda je kao dovoljno važan razlog mogla poslužiti činjenica da je prosječno hrvatsko kućanstvo u 2021. trošilo 8280 eura godišnje po članu kućanstva na kupnju različitih proizvoda i usluga, od čega se čak 26 posto odnosi na potrošnju hrane i pića. Istovremeno, prosječno europsko kućanstvo za hranu i piće izdvaja svega 15 posto ukupne potrošnje. Razlog za ovakvu diskrepanciju ne valja tražiti samo u činjenici da su hrvatski građani siromašniji, pa im se veći dio dohotka odnosi na proizvode koji su nužni za život, što hrana i piće po definiciji jesu, nego i u činjenici da su hrana i piće u Hrvatskoj bili skupi i prije nego što smo kunu zamijenili eurom.
Iako Hrvatska ima treći najniži bruto domaći proizvod po glavi stanovnika, cijene hrane i pića kod nas su svega četiri posto manje od europskog prosjeka, a ukupno devet zemalja ima niže ili iste cijene hrane od nas, uključujući značajno bogatije zemlje poput Španjolske i Češke. Vrlo jednostavan izračun sugerira da bi hrana i piće u Hrvatskoj trebali biti barem 10 posto jeftiniji kako bi si hrvatski građani za kupovnu moć vlastitog dohotka mogli kupiti jednaku količinu hrane i pića kao i prosječan građanin Unije. Drugim riječima, kako kupovna moć ne bi daljnje slabila i samim time ugrožavala egzistenciju onih građana koji su već sada na pragu ili ispod praga siromaštva, a kojima je na hranu i piće i prije usvajanja eura odlazilo značajno više od četvrtine ukupne potrošnje, Vlada i Hrvatska narodna banka trebale su preventivnim mjerama pokušati zaustaviti neopravdan rast cijena svih proizvoda i usluga, a pogotovo cijena hrane i pića, koje su i prije usvajanja eura bile značajno veće nego što bi trebale biti s obzirom na kupovnu moć dohotka kojim raspolažu građani.
Međutim, kao što svi dobro znamo, usprkos polukaotičnim inflatornim uvjetima u kojima se uvodio euro i usprkos činjenici da je razina cijena hrane i pića i prije uvođenja eura bila previsoka, nikakvih preventivnih alata kojima bi se kontrolirala razina cijena tijekom i uoči konverzija nije bilo. Svjedočili smo samo sveprisutnoj i više-manje beskorisnoj kampanji o uvođenju eura, a stvarni mehanizmi preventivne kontrole kretanja cijena su izostali.
Sada smo stoga izloženi potpuno suludoj situaciji. Vlada desnog centra, koja bi se u načelu trebala zalagati za slobodno tržište, u maniri socijalističkog centralnog planera opet se bavi predlaganjem netržišnih rješenja kako bi ispravila problem koji je sama kreirala s Hrvatskom narodnom bankom. Kompanije koje su pak postepeno povećavale cijene još od proljeća prošle godine, ne zbog inflacijskih pritisaka, nego zato što su se htjele unaprijed prilagoditi većim cijenama koje su očekivale nakon uvođenja eura, a da pri tome ne završe na nekakvoj crnoj listi, višestruko su profitirale.
One su naime došle u priliku neopravdano povećati cijene u nekoliko navrata, uključujući konverziju, jer nikakvog mehanizma preventivne kontrole, što su svi očekivali, u konačnici nije bilo. Kompanije koje su iskoristile konverziju kao priliku da jednokratno povećaju cijene svojih proizvoda i usluga tijekom same konverzije također su profitirale jer nema te birokratske sile koja može u inflacijskim uvjetima utvrditi jesu li cijene njihovih proizvoda i usluga narasle iz objektivnih inflacijskih razloga ili zbog neopravdanog povećanja cijena tijekom konverzije. S druge su strane kompanije poput telekoma, koje cijene svojih usluga prethodne godine prema službenim statistikama uopće nisu povećavale, postale jedan od glavnih zlikovaca prelaska na euro jer su najavile povećanje cijena u 2023., iako im visoka stopa inflacije i izostanak povećanja cijena tijekom 2022. daju potpuno opravdanje za takav potez.
Stopa inflacije na početku 2023. stoga će vjerojatno zabilježiti svoje nove vrhunce i uopće nećemo moći s pouzdanjem utvrditi koji je dio tog povećanja cijena direktna posljedica oportunističkog korištenja konverzije iz kune u euro kao prilike za neopravdano povećanje cijena, a koji je dio posljedica stvarnih inflatornih pritisaka. Najsiromašniji građani naše zemlje zbog daljnjeg rasta cijene hrane i pića zasigurno će živjeti još lošije, a golem novac uložen u kapanju čiji je cilj bilo stvaranje percepcije u javnosti o uvođenju eura kao uspješnom projektu Vlade bit će bačen u vjetar, jer povratka na cijene iz prosinca 2023. više nema. A jesmo li mogli i morali drugačije? Apsolutno jesmo. Jesmo li to učinili? Nismo. Hoćemo li išta naučiti iz ove priče o tome kako se upravlja državom? Nažalost, vjerojatno nećemo.
***Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Portala Dnevnih Novosti
Izvor:tportal.hr/Foto: fah
