Laži o počecima Domovinskog rata u udžbeniku povijesti za 4. razred Gimnazije

Potaknuta pojedinim reakcijama na sadržaj udžbenika Zašto je povijest važna?, udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije, Profil Klett, pogledala sam dio njegova sadržaja koji obrađuje razdoblje osamostaljenja Hrvatske i Domovinski rat, te uočila pojedine faktografske pogreške, kao i prikaze događaja i procesa koji nisu u skladu s velikom većinom relevantnih znanstvenih knjiga i radova koji obrađuju spomenuto razdoblje povijesti.

No, ovdje ću upozoriti samo na jedan netočan podatak, odnosno krivu riječ, koja može imati dalekosežne posljedice na interpretaciju i poučavanje Domovinskog rata za učenike koji povijest uče po navedenom udžbeniku.

Radi se o prikazu sukoba na Plitvicama 31. ožujka 1991., u javnosti poznatog pod nazivom „Krvavi Uskrs“. U udžbeniku piše: „U pripremljenoj zasjedi i sukobu koji je uslijedio poginuli su hrvatski policajac Josip Jović i srpski milicajac Rajko Vukadinović“.

Rajko Vukadinović ovime je po prvi puta u hrvatskoj historiografiji proglašen milicajcem.

Naime, prema arhivskom gradivu koje se čuva u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (HMDCDR) u najboljem slučaju on je mogao biti rezervni milicajac SUP-a SAO Krajine, kako se prvi put spominje tek u ožujku 1992., kada milicija pobunjenih Srba (SJB Korenica) u svrhu „ostvarivanja porodičnih prava“ Vukadinovićevoj supruzi izdaje potvrdu da se on nalazio u rezervnom sastavu milicije.

S obzirom na navedeno, s velikom vjerojatnošću može se zaključiti da je navedeni status dobio naknadno, radi ostvarivanja materijalnih prava, a budući da su prema iskazima pojedinih sudionika akcije uz njegovo tijelo nađene šubara i kokarda, može se zaključiti da je bio srpski pobunjenik i terorist, kako se uglavnom i naziva u relevantnoj znanstvenoj literaturi.

Nadalje, ali i važnije, Srpska autonomna oblast Krajina pravno nije postojala, kao niti njezino ministarstvo unutrašnji poslova, odnosno sekretarijat za unutrašnje poslove. Naime, krajem 1990. pobunjeni Srbi proglasili su SAO Krajinu, a početkom 1991. i Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP-a SAO Krajine), no Ustavni sud je 1991. godine, na temelju činjenice da Ustav SFRJ iz 1974. godine, koji je bio na snazi kada su donesene osporene odluke, nije sadržavao osnovu za osnivanje autonomnih oblasti u okviru SR Hrvatske, poništio odluke pojedinih općina o pristupanju SAO Krajini kao „i svaki drugi akt svrha kojeg je prihvaćanje i ostvarenje neustavnog, pravno nepostojećeg Statuta Srpske Autonomne”.

Temelja za osnivanje autonomnih oblasti na području Republike Hrvatske nema ni Ustav RH iz 1990. godine (naprotiv, u Temeljnim odredbama toga Ustava, u članku 1, utvrđeno je da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država). U udžbeniku za četvrti razred gimnazije (kao ni osmi razred osnovne škole) nije stoga primjereno govoriti o milicajcu SAO Krajine. Nije mi poznato koju literaturu su autori udžbenika koristili, no sadržaj udžbenika mora biti usklađen s rezultatima historiografije, odnosno utemeljen na rezultatima znanstvenog istraživanja povijesti.

Uz to, s obzirom na svjedočanstva pojedinih pripadnika specijalnih postrojbi policije, očevidaca Jovićeve pogibije, moguće je da je upravo Rajko Vukadinović, koji se oglušio na njihove zahtjeve za predajom i nastavio pucati na hrvatske policajce u blizini objekta pošte, ubojica Josipa Jovića.

Premda je za sada nedovoljno historiografski istražena, ta mogućnost dodatno kriminalizira ulogu Rajka Vukadinovića u sukobu u NP Plitvička jezera, čime i njegovo neadekvatno navođenje u udžbeniku povijesti u Republici Hrvatskoj poprima novu i težu dimenziju.

Nije sporno da ime Rajka Vukadinovića ima mjesta u znanstvenim radovima i knjigama, međutim, smatram da je njegovo navođenje u udžbeniku bez objašnjenja šireg i dubljeg konteksta problematično te da je opisom da se radi o „srpskom milicajcu“ učenicima poslana kriva poruka, koja upućuje da se radi o sukobu između legalnih policijskih snaga u Republici Hrvatskoj, s jednakim pravom na intervenciju na njezinom području, što u konačnici može voditi prema zaključku i da se radilo o početku građanskog rata.

Situacija je pak sasvim suprotna, s jedne strane sukoba nalaze se policijske snage koje štite ustavno-pravni poredak, teritorijalni integritet Republike Hrvatske i javni red i mir, kao i sve građane Republike Hrvatske, a s druge strane paravojne postrojbe pobunjenih Srba, teroristi koji brutalnim napadima na hrvatske policajce na Plitvicama (a prije toga i na civile na prometnicama i na infrastrukturu u pojedinim dijelovima RH) pokušavaju izazvati intervenciju JNA, odnosno pripremaju teren za napad srpsko-crnogorskih snaga i JNA na Hrvatsku

Dr. Janja Sekula/Identitet.hr

——————————————–

P.S.

Bijah na Plitvicama na Krvavi Uskrs 30. ožujka 1991. godine na dan kad je poginuo Josip Jović.  Marko Jurič i ja smo u snijegu kod zgrade pošte, gdje su se vodile najžešće borbe, pronašli ubijenog Rajka Vukadinovića. I danas pamtim kako je izgledao i gdje je imao rane od kojih je podlegao.

Rajko Vukadinović bio je mesar iz Korenice, a u terorističku akciju protiv Hrvatske krenuo je u plavoj trliš odjeći i gumenim(?) čizmama. U snijegu su bila dva traga do njega, no ne znam jesu li to bili hrvatski policajci ili suborci Rajka Vukadinovića koji su ga ostavili u snijegu. Oružje kraj njega nismo vidjeli.

Jurič je napravio fotografije, a po objavi teksta u tjedniku Globusu, pok. glumac Đorđe Rapajić ( Nosonja u  „Smogovcima“, posthumno dobio je ulicu u Korenici) danima je, pijan i neuredan, dolazio u redakciju Globusa ljut što smo objavili sliku njegovog ubijenog prijatelja od kojeg je on nabavljao meso.

Poginuli Josip Jović bio je hrvatski policajac, a Rajko Vukadinović, po domaćoj i međunarodnoj terminologiji, bio je – terorist. Budući se borio za “srpsku stvar”, nećemo pogriješiti ni ako ga nazovemo – srpski terorist.

I po Vojnoj enciklopediji Jugoslavije i po Encyclopaedia Britannica i po definicijama FBI-a ili tijela EU, pobuna protiv Hrvatske  i akcija na Plitvicama je klasični teroristički čin.

Hrvatska enciklopedija ovako definira terorizam:

“Primjena oružanog i drugoga nasilja, najčešće protiv nedužnih osoba, radi ostvarenja političkog ili nekoga drugog cilja. Obilježava ga sustavnost u uporabi nasilja (ili prijetnji nasiljem), pretežno politička motivacija (borba za društvene promjene, politički utjecaj ili vlast), promišljen izbor izravnih žrtava te onih neizravnih (širenjem straha), kršenje ljudskih prava i dr. Određuje se i kao oblik političkog nasilja, metoda vojno-političke borbe i drugo.”

Definiciju terorizma iz Vojne enciklopedije Jugoslavije citiram po sjećanju (i smislu): “Naoružana uniformirana osoba zove se vojnik, a naoružana civilna osoba koja za ostvarenje političkh ciljeva nasiljem ugrožava ljude i imovinu zove se terorist.”

Jesu li Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica, autor udžbenika povijesti za četvrti razred Gimnazije, to zaboravili pročitati ili je posrijedi nešto drugo, nije nam poznato.

Ako im Ministarstvo znanosti i obrazovanja povjeri da i dalje sudjeluju u izradi knjiga za srednje škole, moraju ozbiljno paziti što ti autori pišu. Da se jedan klasični terorist ne bi vremenom pretvorio u simpatičnog borca za slobodu.

Marko Marković