Marko Ljubić: ‘Ništa ne može proći bez političkog srbovanja Dejana Jovića i Novosti’

Ne može nikakva, čak ni najdramatičnija kriza u Hrvatskoj proći bez malo arbitrarnog političkog srbovanja. Za to su se potrudile “Novosti” i Dejan Jović.

“Pobjeda Andreja Plenkovića u HDZ-u je još jedan težak poraz radikalne desnice u Hrvatskoj. Treći u nizu. Prvo je izgubio Škoro sa njegovim suverenistima i sl., pa KGK kao ostatak Karamarkova vremena, pa Kovač/Penava/Stier/Brkić i drugi slični. Na margine politike, molim”, napisao je prof. dr. sc. Jović dodavši i kako je ovo gubitak “Samostalne radikalne desnice, one koja nije pod kontrolom samog Plenkovića”, čime je ostavio prostor za trajni pritisak na Plenkovića ovisno o srpsko-političkim i inim potrebama i ciljevima dezintegracije Hrvatske, po čemu je prof.dr.sc. u biti jedino poznat čak i u akademskim krugovima.

Naglaskom da Plenković “kontrolira” dio te “radikalne desnice” Jović se služi posve istim modelom koji koriste subraća mu aktivisti sa znanstvenom državnom pozicijom i sinekurama Goldstein, Jakovina i Klasić u javnim polemikama o bl. Alojziju Stepincu. Kad ih se pritisne neoborivim argumentima, uvijek im ostaje “argument” da se moglo više ili pitanje – je li Stepinac učinio sve što je mogao?

Nisu ni po čemu usporedivi, naravno, Plenković i Stepinac, ali za Jovića i kompaniju je dovoljno to što jedan identitetski i povijesno, drugi politički statusno, predstavljaju Hrvatsku. U takvim okolnostima, nikada nitko ne smije biti dovoljno dobar, makar bio i inkluzivni Plenković, ili nazad trideset godina Šuvar. Toj politici i bizantskom refleksu ponajbolje odgovara western uzrečica dijela militantnih doseljenika – samo je mrtav Indijanac, dobar Indijanac.

U izrazito dramatičnoj atmosferi suprotstavljanja nacije i kakve god države epidemiji coronavirusa, ne bi bilo tipično da Jović i kompanjoni, srpske “Novosti” ne začine malo cijelu situaciju i pokažu da Hrvatska ima čitav niz opasnih nametnika, da ne kažem političkih virusa i bakterija, koje kroz različite forme i sadržaje opstaju cijelo stoljeće u hrvatskom nacionalnom i društvenom organizmu. Hrvatska se više ili manje uspješno nosila s najrazličitijim ugrozama i bolešćurinama, ali na ove mutacije virusa i bakterija društvenog, kulturološkog i političkog sadržaja nikada Hrvatska nije izgradila imunitet, niti pristupila razvoju cjepiva.

A morat će, jer nije ništa manje zloćudna ta ugroza od bilo koje epidemije. Politički aktivizam Dejana Jovića pod opasnom krinkom znanosti, oslonjen na radikalno suprotstavljenim političkim polazištima samoj esenciji ozbiljne znanosti, opasna je epidemija, jer njegove riječi ili usklik – na marginu iz citirane izjave, potvrđuju tragičnu činjenicu da su on i slični službena državna i društvena matica, a golema većina hrvatskog naroda margina. To je više nego dovoljno za proglašenje epidemije, političke epidemije.

Jednostavno, iznimno je razorno da ljudi kao on svoj status u javnosti duguju znanstvenoj poziciji, pri čemu nikada ničim nisu skrenuli pozornost na sebe znanstvenim iskorakom ili doprinosom, a jesu izrazito opasnim i često otvoreno neprijateljskim političkim aktivizmom s otvorenim pretenzijama arbitriranja. Opasnije od toga je sama činjenica da takve kao on država uzima kao kriterij, službeno i neslužbeno tolerirajući etiketiranje, klevetanje i vrijeđanje stotina i tisuća ljudi, kao u ovome slučaju od Škore, Kolinde Grabar-Kitarović, Mire Kovača do Suverenista.

Marko Ljubić