Maruška Vizek: "Bi li nam obećane europske milijarde zvučale dobro i da nam opale porez na nekretnine?"
U svakodnevnom životu često znamo konstatirati da ne postoji besplatan ručak. Pa ipak, razina slavodobitne euforičnosti zbog vijesti da će Hrvatska dobiti 22 milijarde eura iz fondova EU-a dala bi naslutiti da ovo životno pravilo nije primjenjivo na slučaj milijardi iz EU-a. U javnosti se, doduše, jest raspravljalo o tome da će ukupni iznos u stvarnosti biti manji jer osim što povlačimo sredstva iz Unijina proračuna, u taj isti proračun sredstva i uplaćujemo.
Raspravljalo se i o tome da je moguće da će uvjet za povlačenje sredstava biti strog nadzor EU-a nad provođenjem reformi. Takav scenarij bi u zbilji zbog naše poslovične nesklonosti ozbiljnijim reformama trebalo bilježiti kao plus, a ne kao minus. Ono što, međutim, nismo imali prilike čuti jest da je cijena povlačenja dijela tih sredstava gubitak jednog dijela fiskalne suverenosti. Tu suverenost gubimo zato što Europska komisija financira punjenje fonda za oporavak od posljedica pandemije dijelom i iz vlastitih prihoda, bilo da se zadužuje u naše ime i za naš račun, bilo da uvodi nove poreze kojima će puniti vlastiti proračun. Gubitak dijela fiskalne suverenosti stoga je cijena tog 'besplatnog ručka'.
Koliko novca dobivamo?
Rekapitulirajmo prvo koliko bismo novca trebali dobiti i što taj novac znači za hrvatsku ekonomiju. Čelnici EU-a su nakon maratonskih pregovora uspjeli dogovoriti osnivanje instrumenta EU Next Generation, čija je svrha otklanjanje posljedica krize izazvane pandemijom bolesti COVID-19. Hrvatska bi na osnovi tog instrumenta trebala dobiti 9,4 milijarde eura, od čega bespovratno 6,9 milijardi eura, a u vidu kredita 2,35 milijardi, pri čemu se očekuje da će 70 posto alociranog iznosa zemljama članicama trebati ugovoriti u sljedeće dvije godine. Mimo tog fonda, Hrvatska očekuje još i 12,6 milijardi eura iz nove višegodišnje financijske omotnice iz koje smo primali sredstva EU-a do sada, a koja će se primjenjivati u sljedećem sedmogodišnjem razdoblju. S obzirom na to da i iznos iz financijske omotnice i iznos iz fonda EU Next Generation premašuju sva prvotna očekivanja te budući da je Hrvatska jedan od najvećih dobitnika u raspodjeli sredstava, ovakav razvoj događaja svakako treba smatrati velikim uspjehom naše vlade i premijera Andreja Plenkovića.
Andrej Plenković u Bruxellesu
Izvor: EPA / Autor: JOHANNA GERON / POOL
Kako potrošiti milijarde iz EU-a?
No još važnije od toga, dobivena sredstva treba percipirati kao važnu pretpostavku za provođenje nužnih reformi. Naime od zemalja članica očekuje se da do kasne jeseni naprave nacionalni plan oporavka koji uključuje i reformske mjere i prioritete investicija. Prioritet je stavljen na digitalizaciju i prilagodbu zemalja klimatskim promjenama. Iako zasad nije jasno do koje mjere će uopće isplata sredstava iz fonda Next Generation ovisiti o uspješnosti provedbi obećanih reformi, sama činjenica da će Hrvatskoj u sljedećom sedmogodišnjem razdoblju na raspolaganju iz fondova EU-a biti 41 posto iznosa njezinog BDP-a otvara Vladi dosad neviđen manevarski prostor za reforme.
Naime samo u sljedeće dvije godine iz njih bismo mogli povući i do osam posto BDP-a godišnje, što znači da će se ekonomska aktivnost u 2021. i 2022. značajno ubrzati, a razina nezaposlenosti smanjiti. U takvim uvjetima je, naprimjer, puno manje bolno provoditi nasušno potrebne reforme vezane za smanjenje predimenzioniranog javnog aparata.
Sredstva EU-a i uljuljkivanje u lažnu stvarnost
Ne manje važno, navedeni iznos sredstava je dovoljan i da potakne trajnu promjenu trenutno prilično besplodne gospodarske strukture. No takva promjena može se dogoditi samo ako (najavama iz Vlade usprkos) značajniji dio sredstava bude alociran na kvalitetne projekte u privatnom sektoru i ako planirana potrošnja sredstava bude kvalitetno uvezana s planiranim promjenama drugih ekonomskih politika, a koje su još uvijek pod nacionalnom jurisdikcijom. I baš na ovom području krije se najveća skrivena opasnost milijardi iz EU-a.
Izvor: EPA / Autor: STEPHANIE LECOCQ
Može nam se tako dogoditi da u sljedećih nekoliko godina rast BDP-a bude visok zahvaljujući suštom iznosu potrošenih sredstava EU-a, što će nas uljuljkati u lažno uvjerenje da nam dobro ide i da nam reforme više nisu potrebne. U konačnici, ako ih ne provedemo, a novac EU-a svejedno potrošimo, kao rezultat ćemo imati ponavljanje grčkog scenarija - višu razinu (ovog puta beskamatnog) duga i istu razinu svih naših dugogodišnjih ekonomskih problema. Drugim riječima, ako potrošimo sredstva EU-a u beskorisne projekte, odnosno ako ih ne usmjerimo u kako javne, tako i privatne projekte koji će garantirati promjenu ekonomske strukture, povećanje potencijalnog rasta i povećanje konkurentnosti, i dalje ćemo ostati druga najsiromašnija zemlja EU-a s nikakvim potencijalom da unaprijedimo svoj zaostajući položaj.
Tko financira 'besplatni ručak'?
Da bi Europska komisija namaknula 750 milijardi eura koje treba uliti u fond EU Next Generation, ona će moći prvi put u svojoj povijesti prikupljati vlastite prihode. Pod prikupljanjem vlastitih prihoda podrazumijeva se mogućnost da Europska komisija uvodi nove poreze i da se ona u ime i za račun zemalja članica samostalno zadužuje na financijskim tržištima. Da se razumijemo, ovo je ogroman presedan i nova faza u razvoju Europske unije, čija će važnost u svjetlu europskog projekta tijekom vremena vjerojatno dosegnuti važnost nekih drugih događaja koji su uvelike odredili današnje stanje Unije, poput propasti Europskog ustava i potpisivanja Lisabonskog ugovora. Jer jednom kada najozbiljnijem projektu društvenog inženjeringa u ljudskoj povijesti, što EU svakako jest, omogućite stjecanje vlastitih prihoda kroz poreze i zaduživanje, možete očekivati da će potreba za vlastitim prihodima s vremenom samo rasti, a s njime će rasti i porezi i dugovi EU-a. EU Next Generation stoga ima vrlo prikladno ime jer će dugove koje bude generirala ova Komisija doista otplaćivati neke buduće generacije.
Izvor: Profimedia / Autor: Prasit Rodphan / Alamy
Mogućnost Komisijina uvođenja EU poreza je i velik korak u fiskalnu uniju, odnosno u daljnju, još dublju, ekonomsku integraciju Unije. No kako nas uči Dani Rodrik sa sveučilišta Harvard, ne možete u isto vrijeme imati i duboku ekonomsku integraciju i suverenost i demokraciju. Možete imati dvoje od te trojke, ali se trećeg morate odreći. U Europskoj uniji se odričemo suverenosti, no to stvara snažne euroskeptične pokrete koji mogu prouzrokovati izlazak članica iz Unije. Najbolji primjer za to je Ujedinjeno Kraljevstvo, a nije nemoguće da će ovaj snažan iskorak EU-a prema fiskalnoj uniji ojačati euroskeptične pokrete i u drugim zemljama neto uplatiteljicama u europski proračun.
Kakve veze pandemija ima s time?
Ključnu prekretnicu u ovom produbljivanju ekonomske integracije Europske unije odigrala je pandemija koronavirusa. Da se nije dogodila, bogatije i fiskalno konzervativnije članice Unije nikada ne bi podržale to da se Europskoj komisiji omogući da ima vlastite prihode, odnosno da samostalno zadužuje prije svega njihov kreditni rejting i da uvodi nove EU poreze. Te zemlje su se na kraju krajeva dug niz godina silovito protivile takvoj opciji. Treba imati na umu da će se u nacionalnim parlamentima zemalja članica morati ratificirati dozvola Europskoj komisiji da se zadužuje za naše ime i za naš račun. To pak znači da nije nemoguće da neka članica odbije ratificirati takvo proširenje ovlasti Komisije, čime naš 'besplatni ručak' potpuno nestaje s jelovnika.
Pandemija ujedno služi kao izvrsno sredstvo za skretanje pozornosti s činjenice da sve zemlje članice Unije ovakvim proširenjem ovlasti Komisije ostaju bez dijela fiskalnog suvereniteta. Trenutno, dok zbrajamo zaražene i umrle i kontempliramo o mogućem padu BDP-a, nekakav gubitak fiskalnog suvereniteta se ne čini pretjerano bitan. No mogućnost stjecanja vlastitih poreznih prihoda i mogućnost zaduživanja Komisije velik je korak u smjeru europskog fiskalnog federalizma, odnosno neke buduće fiskalne unije, zbog čega bi ova tema morala dobiti jednak tretman u hrvatskoj javnosti, a koji su primjerice imali ulazak u tečajni mehanizam i buduće usvajanje eura.
Za gubitak fiskalnog suvereniteta 9,4 milijarde eura
Hrvatskoj, zasad, ova situacija financijski odgovara, pa i ne čudi to što je nepopularno samo konstatiranje činjenice da je cijena za dobivanje 9,4 milijardi iz fonda Next Generation gubitak dijela fiskalnog suvereniteta - 9,4 milijarde eura danas zvuči privlačnije nego gubitak dijela fiskalnog suvereniteta s možebitnim negativnim posljedicama jednog dana u budućnosti. Ovdje se ne možemo pozvati čak ni na negativno iskustvo jugoslavenske fiskalne unije jer smo u toj federaciji bili neto uplatitelj i, uz Sloveniju, druga najbogatija republika. Ekonomski gledano, tada smo bili u poziciji u kojoj su danas Švedska, Danska i Austrija, države koje sasvim sigurno nisu zadovoljne fondom EU Next Generation. No za razliku od jugoslavenske unije, u ovoj novoj Uniji, koja od carinske i monetarne sve više počinje sličiti i na fiskalnu, mi smo druga najsiromašnija zemlja članica. U kontekstu bivših jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, u današnjem poretku u Uniji ono smo što su u doba bivše Jugoslavije bili Kosovo i Makedonija. To je i jedan od razloga zašto smo veliki dobitnici raspodjele sredstava EU-a među zemljama članicama (jer najsiromašniji su dobili najviše) i zato nije popularno problematizirati činjenicu da dobivena sredstva ipak imaju svoju cijenu. No to i dalje ne znači da se ta tema ne treba podrobno raspraviti.
Kako bi mogli izgledati budući EU porezi?
Europska komisija zasad je najavila porez na nerecikliranu plastičnu ambalažu, a prema informacijama dostupnima iz medija, razmatraju se i digitalni porez, porez na financijske transakcije, prekogranični porez na ugljični otisak te porez na velike kompanije. Svaki od ovih poreza povećat će cijene proizvoda koji se oporezuju i plaćat će ga svi europski građani, pa tako i mi. Ekološki porezi, poput najavljenog poreza na nerecikliranu plastiku, pritom su i regresivni, što znači da će disproporcionalno više opteretiti nerazvijenije zemlje poput Hrvatske, one koje manje recikliraju. Još je to jedan dokaz da nema besplatnog ručka.
Izvor: Pixsell / Autor: Emica Elvedji/PIXSELL
Bez obzira na to što nama svi nabrojani porezi zvuče jako benigno, a ovi vezani za zaštitu okoliša čak su i poželjni, ključna stvar koju treba uočiti jest da ih uvodi Europska komisija, a ne pojedine zemlje članice svaka za sebe. To znači da će u budućnosti, kada Komisija poželi uvesti neki novi porez, biti značajno smanjena mogućnost kontrole svake pojedine zemlje članice (pogotovo male i nerazvijene zemlje poput Hrvatske) nad tipom poreza koji se uvodi i iznosom koji će se morati plaćati. Zamislimo samo da je Europska komisija umjesto dosad spomenutih poreza predložila da se sredstva za oporavak zemalja EU-a od pandemije namaknu iz u Hrvatskoj iznimno nepopularnog poreza na nekretnine. Bi li nam i tada obećane milijarde EU-a jednako dobro zvučale?
Gubitak fiskalnog suvereniteta politička je odluka
Nije moguće staviti ekonomsku cijenu na gubitak jednog dijela fiskalne suverenosti. Baš zato takva odluka je politička odluka koju će morati donijeti Sabor. Vrijedi li nam otvoriti se mogućnosti da nam Europska komisija diktira koje poreze ćemo uvoditi ako ćemo zauzvrat u ovoj iteraciji dobiti 6,9 milijardi bespovratnih sredstava i još se beskamatno zadužiti za 2,35 milijardi? Možda vrijedi. Možda i ne. Nitko ne zna što nam donosi budućnost, možda neku novu krizu s daljnjim pritiscima k još dubljoj ekonomskoj i političkoj integraciji Unije. Možda jačanje populističkih euroskeptičnih pokreta u zemljama koje su neto uplatitelji u europski proračun, što ova sredstva čini zadnjim 'besplatnim ručkom' iz EU-a.
Hrvatskoj svakako u ovom trenutku financijski iznimno odgovara da dobije bespovratna sredstva i da se može zadužiti po vrlo povoljnim uvjetima koji vrijede za razvijenije zemlje članice. No baš taj pristup jeftinom novcu u razdoblju nakon usvajanja eura bez stvarnih reformskih inicijativa Grčku je u konačnici odveo u stanje trajne stagnacije i bilo bi dobro da zapamtimo da se ista stvar može dogoditi i nama ako potrošimo novac, a ne provedemo reforme. Razlika između Grčke tada i Hrvatske danas je u tome što se Grčka tada nije morala suočiti s izborom bespovratnih sredstava i jeftinog duga u zamjenu za odricanje od dijela fiskalne suverenosti. I bez obzira na to koliko na prvi pogled taj izbor izgleda jednostavan i očit, bilo bi dobro da Sabor donese tu odluku potpuno svjestan svih njezinih kratkoročnih prednosti i dugoročnih nedostataka.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na Portalu dnevnih novosti pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Portala dnevnih novosti.
