Međunarodni dan arhiva: Kako je Plenkovićeva vlast otežala pristup komunističkoj građi?

Dana 9. lipnja obilježava se Međunarodni dan arhiva. Hrvatska arhivistika prvi put obilježila je ovaj dan 2009. i od tada to čini svake godine.

Prije gotovo dvije godine je donesen novi HDZ-ov zakon o arhivima kojim je velik dio građe iz vremena komunizma postao nedostupan javnosti. HDZ-ov zakon, kojega je pripremilo Ministarstvo kulture, od stručnjaka je ocijenjen kao „korak unazad“ u odnosu na ranije važeći Mostov zakon o arhivima, koji je bio na snazi samo godinu dana.

Otvaranje arhiva bitan je preduvjet za proces kojeg obično nazivamo „lustracijom“, a koji označava sučeljavanje i raščišćavanje komunističke prošlosti.

O potrebi sučeljavanja s posljedicama totalitarnog komunističkog sustava i donošenju posebnog zakona koji bi regulirao to područje, govore čak tri europske rezolucije.

Rezolucija 1096

Prva je Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096. o mjerama za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava koja je stupila na snagu 1996. godine. U njoj se ističe kako bi jedna od mjera za njezino provođenje svakako bila donošenje odgovarajućeg zakona kojim bi se reguliralo navedeno područje.

Rezolucija 1481

Druga je Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o osudi komunističkih zločina, koja je stupila na snagu 2006. godine.

„Totalitarne komunističke režime, koji su u prošlom stoljeću vladali Srednjom i Istočnom Europom, a koji su još uvijek na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, karakteriziraju, bez izuzetka, teška kršenja ljudskih prava. Ta su kršenja različita, ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključuju pojedinačna i kolektivna ubojstva i egzekucije, smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropski rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progon zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti, kršenje slobode svijesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te nedostatak političkog pluralizma.“ – stoji u ovoj Rezoluciji, koja nadalje ističe:

“Parlamentarna skupština odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina.”

U Rezoluciji također stoji: „Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.“

Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu

Treća je Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu koja je stupila na snagu 2009. godine. Od njezinih bitnih elemenata izdvajamo riječi iz čl. 6:

„Europski parlament žali što je 20 godina nakon raspada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još uvijek bezrazložno ograničeni u nekim državama članicama, poziva na pravni napor u svim zemljama članicama prema otvaranju arhiva, uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije iako treba poduzeti korake kako bi se osiguralo da se taj proces ne bi zlorabio za političke svrhe…“

Čl. 16. iste rezolucije precizira: „Europski parlament uvjeren je kako je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove…“

Iz navedenog je vidljivo nastojanje Europskog parlamenta prema otvaranju arhiva, „uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije.“

Hoće li Hrvatska provesti lustraciju?

Na žalost, u Hrvatskoj vidimo potpuno suprotan proces u kojemu se, tek godinu dana nakon potpunog otvaranja arhiva zahvaljujući Mostovom zakonu, ponovno pristupilo njihovu zatvaranju.

Podsjetimo i na to, da se Hrvatska 2006. pridružila ovim europskim pozivima za istraživanjem komunističke prošlosti te je Hrvatski sabor, potaknut navedenim europskim rezolucijama donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990.

U njoj se izražava zabrinutost „zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj“ te se poziva na osudu svih zločina komunizma.

No, ostaje li ta Deklaracija samo mrtvo slovo na papiru?

Lustracija podrazumijeva zabranu obnašanja javnih dužnosti za one koji su kršili ljudska prava.

Preduvjet za bilo kakvo provođenje lustracije jest otvaranje arhiva, koji nam omogućavaju dolazak do podataka o osobama koje su bile dio represivnog aparata te koje vršile progone i kršile ljudska prava.

Mnogi su dokumenti pred kraj komunističkog sustava uništeni ili otuđeni, za što su se pobrinuli izvršitelji dužnosti u represivnom sustavu. No, ipak, u arhivima zasigurno ima još dovoljno materijala koji nam mogu pomoći u rasvjetljavanju mračne komunističke prošlosti.

Hrvatska je, uz Sloveniju, jedina postkomunistička država Europske unije koja ni na koji način provela lustraciju.

Hoće li se to promijeniti i hoće li Hrvatska konačno otvoriti arhive i provesti lustraciju?