Melita Telar: Sjećanje na krvavi 5. srpnja 1991. kada je ubijena moja kumica

Danas, 05. srpnja 2023. godine navršava se točno 32 godine od zločina u Gornjoj Budičini gdje su pobunjeni četnici izrešetali bijelu Zastavu 128 u kojoj su se nalazili Josipa i Snježana Kožić i Vlado Dumbović.

Tog dana i tog događaja prisjetila se tadašnja mlada medicinska sestra u sisačkoj bolnici, a ujedno i kuma nastradalih djevojaka Melite Telar koja je navela sljedeće:

„Na današnji dan, 5. srpnja 1991., prije točno 32. godine bio je sunčan dan bez i jednog oblaka. Od ranog jutra bio je neki težak i tužan dan.

Ranom zorom u 5 sati krenula sam na posao kao mlada medicinska sestra u Sisačkoj bolnici, odjel traumatologije.

Pred jednim zatvorenim vratima sobe su stajala dva mlada policajca koji su čuvali 4 terorista - četnika, dovezeni iz HR Gline koji su napali našu policijsku postali i ranili dosta policajaca. Nisu ni oni baš dobro prošli!

Nakon njega bolesnika i svega što je bio naš zadatak, smirili smo se uz par litara crne kave, Lord Extra i čekali nešto novo, opet tužno i uzbudljivo kao na filmu…

Rat se uvelike nadzirao nad našom Banovinom.

Negdje prije 9 sati dolazi glas na motorolu, jednom od dežurnih policajaca, ”Troje izrešetano u Gornjoj Budičini” .

Znala sam odmah da su to moje kumice Josipa i Snježana i njezin zaručnik Vlado.

Sjurili smo se pred kiruršku ambulantu kad su ih dovezli! Josipa (16) nije više disala, a Snježana (20) u krvi s prostrelnim ranama na bedrima prebačena hitno na operaciju, Vlado (22) na obradi u ambulanti, ranjen, svjestan iu šoku.

Nastaje tuga, tjeskoba, plač i ništa nije i neće biti isto od toga dana!

Josipa je odvezena na patologiju i potom u mrtvačnicu.

Četnici su pucali na njihov auto, kažu oko 200 metaka sa svih strana, sa maskama preko lica.

Tada nije bilo korone, nego kukavice su se skrivale da ih ne prepoznaju.

Mladi su išli doma hraniti blago i životinje.

Do toga kobnog dana, mala kovrdžava djevojka je pjevala po selu Ustani Bane, Hrvatica ja sam mlada i govorila da će o njoj čuti cijela Hrvatska, kao da je predosjećala što će joj dojučerašnje “komšije” učiniti.

Drugi dan ušle smo Josipina ujna i ja u mrtvačnicu da sa gazama zatvorim svih 18 ulaznih prostrijelnih rana sa dum-dum metcima (ulaz skoro neprimjetan, a izlaz metka ogroman).

Tako je jedan ušao kroz malo Josipino srce koje je bio i smrtonosan (obdukcijski nalaz).

Nakon toga obukle smo joj vjenčanicu, stavili zlato koje je bilo na njoj tijekom pogibije i nešto od njene majke Marice.

Nakon par sati njezina Ujna i ja završile smo jedan najteži dio u mojoj sestrinskoj karijeri.

Na dan njenog ukopa u Petrinji, četnici su nastavili svoj krvavi pir pucajući iz šume nadomak same Petrinje…

Danas nakon 32 godine na mjestu pogibije, toliko emocija i suza kao i tog kobnog dana.

Što reče jedan moj prijatelj ; “Sjeme im se zatrlo!” 

Niti zaboraviti, a ne može se ni oprostiti. 403 djeteta ubijeno je u Domovinskom ratu.

Josipa neka te čuvaj Anđeli!"  

 

O navedenom događaju, istražujući povijest Domovinskog rata. hrvatski poviesničar Borna Marinić na stranici "Dogodilo se na današnji dan - Domovinski rat" napisao je:

„Josipa je bila normalna 16-godišnjakinja, nikome nije smetala niti se ikome zamjerila, ubijena je iz čiste pakosti i mržnje prema svemu hrvatskom. Kobnog petka ubijen je nadomak obiteljske kuće u selu Gornja Budičina kada su pobunjeni Srbi otvorili vatru na bijelu Zastavu 128 koju je vozio Vlado Dumbović, pričuvni policajac Policijske postaje Petrinja. On je tog jutra vozio kući Josipu i njezinu sestru Snježanu. Vlado i Snježana u napadu su teško ranjeni, a Josipa je na mjestu preminula sa čak 18 prostrjelnih rana.

Zločinci koji su prorešetali bijelu Zastavu nikada nisu odgovarali za svoje nedjelo pred hrvatskim pravosuđem. Za ovaj ratni zločin sudilo se na Županijskom sudu u Zagrebu Dušanu Kačaru, nekadašnjem pripadniku specijalne postrojbe milicije SAO Krajine, kojeg se teretilo da je zajedno s pokojnim Stevanom Radišićem u Gornjoj Budičini postavio spomenutu zasjedu. Sudilo mu se u odsutnosti jer je živio u Pančevu u Republici Srbiji, no 2019. godine zbog nedostatka dokaza oslobođen je optužbi. Na suđenju je svjedočila Josipina sestra Snježana. Ona je kazala kako noćima prije tog događaja nisu spavali u kući već po štalama jer ih je bilo strah. Otišli su živjeti u susjedno selo, a vraćali su se samo nahraniti stoku, kao i tog jutra kojeg se prisjetila idućim riječima:

„Vlado Dumbović je došao po nas i krenuli smo prema selu. U krilu sam imala Vladin pištolj, a on je automatsku pušku stavio na zadnje sjedalo pokraj moje sestre. Kada smo došli na 50 metara od naše kuće, vidjela sam u dvorištu osobu odjevenu u maskirnu uniformu koja je imala pušku u ruci i masku preko lica. Klečao je na jednom koljenu, pušku je držao nišaneći prema nama i u jednom trenutku je podigao pa spustio desnu ruku. Tada je počela paljba po našem automobilu. Pogođena sam u obje noge, rame i glavu. Vlado mi je rekao da se sagnem, pa smo se ja i on sagnuli jedno preko drugog. Sjećam se da je pucnjava u tri navrata prestajala i počinjala, a kada su zadnji put prestali, jedno se vrijeme ništa nije događalo, no osjetila sam dim.Vlado je sa stražnjeg sjedala ispod tijela moje sestre, koja je ležala, uzeo pušku i izašao, no više nikoga nije bilo. Otišao je do sela i vratio se s jednim susjedom i traktorom. Tijelo moje sestre stavili smo na traktor i krenuli smo prema glavnoj cesti, gdje smo sreli mog oca. Sestrino tijelo stavili smo u njegovo vozilo i odvezli je u Petrinju, kamo su odvezli i mene:“

O Josipi Kožić i njezinoj žrtvi poznati hrvatski pjevač Đani Maršan skladao je pjesmu pod nazivom “Molitva za Josipu” koja je objavljena na albumu “Bože čuvaj Hrvatsku”.