Na današnji dan 1993. poginula pripadnica HVO-a Ljilja Zrno, simbol humanosti i hrabrosti

Na današnji dan, prije 32 godine – 16. prosinca 1993. – Hrvatsko vijeće obrane i cjelokupna hrvatska zajednica izgubili su jednu od svojih najsvjetlijih heroina. Na platou Oklajnice iznad Doljana, u napadu postrojbi Armije BiH, smrtno je stradala Ljiljana Zrno (1962.), pripadnica saniteta i medicinska tehničarka HVO brigade „Kralj Tomislav“. U istom napadu poginuli su i njezini suborci Ivan Radoš (1964.) iz Omolja te Ivan Petrović (1961.), zvani Džaja, iz Studenih Vrila.

Prema svjedočanstvima suboraca, pješački napad započeo je u 11.25 sati iz pravca releja. Zbog izrazito smanjene vidljivosti neprijateljski vojnici uočeni su tek na dvadesetak metara ispred hrvatskih položaja. Stražarska mjesta reagirala su pravodobno, a bliska borba trajala je gotovo sat vremena, nakon čega je protivnik bio prisiljen na povlačenje. Oko 11.45 sati skupina je iz Pomena krenula u pomoć napadnutim položajima. U tim trenucima, dok je pod neprijateljskom vatrom nosila infuzije prema ranjenicima, Ljiljana Zrno dočekana je u zasjedi na Šibenu i smrtno pogođena.

Ljiljana Zrno po struci nije bila medicinska sestra, no izbijanjem rata dragovoljno je pristupila postrojbama HVO-a, vođena snažnom željom pomoći svome narodu u borbi za opstanak i slobodu. U sanitet se prijavila već u travnju 1992. godine, od prvih dana ratnih sukoba na Kupresu. Kobnoga dana uopće nije trebala biti na tom terenu – nije joj bila smjena, već je mijenjala suborca koji je imao obiteljske obveze. Stradala je nenaoružana, s medicinskom opremom u rukama, na iznimno zahtjevnom planinskom terenu, čak i za iskusne planinare.

Suborci su je pamtili kao osobu iznimne hrabrosti, smirenosti i humanosti, djevojku koja nije poznavala strah kada je trebalo pomoći drugima. Često je govorila: „Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala.“ Te riječi i danas ostaju snažno svjedočanstvo njezine vjere, predanosti i ljubavi prema slobodi.

U ratnim danima bila je oslonac ranjenicima, ali i izvor snage i nade svima oko sebe. Kretala se šumama, rovovima i liticama, pronalazila ranjene i pružala im prvu pomoć na prvoj crti bojišnice. U rijetkim trenucima predaha brinula se o suborcima – kuhala im, tješila ih i podsjećala na ljudskost i zajedništvo usred ratnog kaosa. Pomagala je ne samo bojovnicima, nego i civilima – djeci, ženama i starcima.

Ivan Petrović – Džaja rođen je u Mesihovini, a živio je u Posušju. Dragovoljno je pristupio HVO-u u travnju 1992. godine prilikom osnivanja 1. bojne „Tomislav“. Raspoređen u 2. vod 1. satnije, ondje je stekao ratna prijateljstva zbog kojih nije želio napustiti postrojbu, iako je imao mogućnost prelaska u HVO Posušje. U vrijeme njegove pogibije supruga mu je bila trudna; nakon njegove smrti rodila je sina, a od ranije su imali i kćer. U razgovorima je često isticao važnost obitelji i djece, smatrajući ih temeljnim razlogom ustrajnosti u borbi za slobodu. Nažalost, i njegova je supruga kasnije prerano preminula od teške bolesti.

Ivan Radoš, zvani Đuro, nalazio se na položaju „Treće oko“. Nakon što se razdanilo, zatražio je dopuštenje da nekoliko sati prije smjene ode kući jer mu se sestra udavala, a kao najstariji od petero djece i hranitelj obitelji želio je pomoći u pripremama svatova. Neposredno nakon njegova silaska s Oklajnice prema Pomenu započela je pucnjava. Nije dvojio – vratio se pomoći suborcima. Dočekan je u zasjedi i ubijen iz neposredne blizine, na istome mjestu kojim je samo pola sata ranije prošao.

Na mjestu pogibije Ljiljane Zrno na Oklajnici danas stoji križ, okružen poljskim cvijećem, s dvjema infuzijama kao trajnim simbolom njezine službe i žrtve. Taj križ mjesto je tihe molitve i sjećanja, zavjet svima koji su prošli ratne strahote i trajni podsjetnik na cijenu slobode.

U rodnom Galečiću, na Duvanjskom polju i diljem hrvatskog naroda, svake se godine s dubokim pijetetom prisjećamo Ljiljane Zrno, Ivana Radoša i Ivana Petrovića – Džaje. Njihova žrtva trajno je upisana u kolektivno pamćenje kao svjedočanstvo hrabrosti, dobrote i ljubavi prema domovini.

Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli i za koju su dali svoje živote. Počivali u miru Božjem.