Na današnji dan 27. srpnja 1991. godine zrakoplovi JNA raketirali su vojarnu i obučni centar "Nikola Šubić Zrinski" popularno zvanu "Opatovačka pustara"

Prilikom raketiranja ranjena su četiri pripadnika 4. bojne 3. brigade: Josip Jakobović, Goran Mađarević zvani Mađar, Josip Prelčec i Antun Begčević, a na svu sreću nije bilo smrtno stradalih.

Tadašnji zapovjednik bojne Stipan Radaš iznosi svoja sjećanja:

„U vrijeme raketiranja baze Opatovac bio sam u Vukovaru, u Tajništvu za narodnu obranu, kod prvog čovjeka Tajništva Tomislava Merčepa. Saznavši za događaj, istog trenutka uputili smo se prema bazi.

Istina je da se u bazi nalazio naš pripadnik, pokojni Luka Andrijanić, koji je dužio protuzračni top 20/3 i bio spreman u svakom trenutku djelovati. Međutim, kako je Vrhovništvo RH ranije izdalo zapovijed da ne provociramo JNA i ne otvaramo vatru, Luka Andrijanić, kao ni ostali pripadnici bojne, nije djelovao niti uzvraćao vatru zrakoplovstvu JNA. Ono je i ranije znalo provocirati tako što je, u brišućem letu iznad krovova objekata u kojima smo bili smješteni, nadlijetalo naš obučni centar, a sve kako bi isprovociralo reakciju naših snaga. No, ovoga puta otišli su korak dalje i prvi put istresli svoj smrtonosni teret.

Četvorica naših pripadnika bila su ranjena i možemo zahvaliti samo dragom Bogu što je sve skupa prošlo bez smrtnih ishoda.“

Josip Jakobović, jedan od ranjenih pripadnika, prisjeća se:

„Toga dana radili smo sve kao i obično. Srećom, nije nas bilo previše u vojarni jer su mnogi naši pripadnici već ranije bili raspoređeni u brojnim mjestima vukovarske općine, tako da je samo pukom srećom i Božjom intervencijom izbjegnuta veća tragedija. Događaj se zbio u poslijepodnevnim satima i sve je trajalo vrlo kratko. Nadletjeli su nas kao i obično i bez ikakvog povoda otvorili vatru.

Nakon prekida vatre svi su se ushodali i pitali ima li mrtvih i ranjenih. Tako smo se redom javili mi ranjeni te smo odmah prevezeni u vukovarsku bolnicu. Nešto kasnije stigao je i četvrti ranjeni pripadnik, Antun Begčević, koji nije odmah primijetio da je ranjen. Tek poslije, kada je pokušao skinuti kapu s glave, nije je mogao skinuti jer mu se iza uha, kroz kapu, geler zabio u glavu, zbog čega mi se ovaj događaj dodatno urezao u sjećanje.“

Ivan Anđelić Doktor, tadašnji zapovjednik veze, prisjeća se sljedećeg:

„Toga dana bio sam dežurni na vezi i upravo sam primio obavijest od ‘Lava 10’ – šifre veze koja je bila u Iloku, dok je naša baza bila ‘Lav 1’ – da prema nama idu avioni JNA. Dok sam primao obavijest, avioni su nas nadletjeli, okrenuli se i u ponovnom naletu raketirali.

Nažalost, naš pripadnik Luka Andrijanić mogao ih je srušiti, ali nije smio. Jednostavno, zapovijed je bila takva i nismo smjeli reagirati, iako je među nama vladala takva euforija i takav adrenalin da smo svi jedva čekali uzvratiti. Međutim, kako je Hrvatskoj trebalo vremena da ustroji i naoruža vojsku, bili smo prisiljeni držati se zapovijedi Vrhovništva.

Raketiranje je pukom srećom prošlo bez smrtnih posljedica. Bila su ranjena četiri naša pripadnika, od kojih će dvojica poslije činiti posadu topa trocijevca koji je dužio naš pokojni pripadnik Luka Andrijanić te sudjelovati u rušenju prvih neprijateljskih aviona JNA na teritoriju RH!

VUKOVARSKI LAVOVI KOJE ĆE NEPRIJATELJ U NAREDNOM RAZDOBLJU TEK UPOZNATI…“