Na Markovu trgu kao na koncertima srpske „primadone“!

Evo, i to smo preživjeli – protestni  zbor (17. veljače 2024.) ekstremno lijevih  na zagrebačkom Markovu trgu protiv  članova HDZ-a! Sve je bilo puno kao na koncertima srpske „primadone“ Aleksandre Prijović  u zagrebačkoj Areni. Činilo se da tko je bio tamo, taj je  došao i na Markov trg da čuje vrištanje i urlanje  Grbina, Benčić, Mrak Taritaš, Beljaka, Peović i drugih političkih violina, od kojih nitko od njih nažalost nema veze sa stvaranjem hrvatske države.

Kad bi, ne daj Bože, ovi sutra došli na vlast, ekspresno bi nas uveli u novu Jugoslaviju, jer, kako se čini, barem prema ovom skupu, mrze sve što hrvatski diše. (Svaka čast iznimkama).

Nu, dok se oni zalažu za neki novi „region“, zdrave političke i ine snage u Hrvatskoj i dalje se bore za istinu, poglavito o onom što se dogodilo na prostorima bivše Jugoslavije, kad je na njezinom čelu bio Josip Broz Tito. Do istine o hrvatskoj povijesti uistinu je teško doći, jer je od 1945.-1990. objavljeno na desetke tisuća knjiga, iznimno mnogo članaka, snimljen veliki broj dokumentarnih i igranih filmova i slično, a u kojima se kontinuirano prikazivala jedna strana, tj. jedna (komunističko-partizanska) istina, čiji su sljedbenici hrvatski ekstremni ljevičari.

Problem u Hrvata je i taj što je većina tzv. komunističkih pisaca nakon stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, samo preokrenula kape i bez ikakvih provjera (poput bivših Udbaša)  zaposlila se u raznim medijima, od televizija do dnevnih i tjednih novina, gdje  su   ih iznimno lijepo dočekali, jer su dobrim dijelom  došli i iz „Kumrovačke  škole“(svaka čast iznimkama).

Sve što  hrvatski „diše“, od knjiga, filmova, serija, pa do dječjih slikovnica obično bi „propadalo“ i propada na raznim natječajima, od državnih do općinskih, (i tu, svaka čast iznimkama), a i dalje  prolazi  sve ono što je  „upereno“ protiv Hrvata, Tuđmana, hrvatskih branitelja i stradalnika i hrvatske države.

Jednom riječju, kad je istinska hrvatska propaganda u pitanju, svih ovih godina činilo se i čini da se ništa nije promijenilo, kao da je duh Josipa Broza i Jugoslavije  još u glavama relativno mnogih, koji nikada nisu i ne će prihvatiti hrvatsku državu, a što su pokazali i govornici s pozornice na Markovu trgu..

Što radi većina hrvatskih veleposlanstva u svijetu? Koliko su ona doprinijela da se sazna istina o hrvatskoj povijesti? Kad ste čuli da je u povodu nekog značajnijeg hrvatskog blagdana neko veleposlanstvo izvan Hrvatske, od Budimpešte, Pariza, Moskve, Rima, New Yorka, Berlina, pa do onih u Južnoj Americi organiziralo neku domoljubnu priredbu, koncert, izložbu, tribinu…?

Možda neki od njih i jesu, ali iznimno skromno i u tišini.

Je li se netko zapitao: koliko je u tim i takvim državnim institucijama zaposleno „Jugoslavena“, a koliko onih koji su stvarali hrvatsku državu?

Čak 30 i više godina od početka srpske i ine agresije na Hrvatsku, one koji se i dalje bore da Lijepa naša ostane to za što su 15 tisuća ljudi dali svoje živote, (u BiH i više!), razni ekstremni ljevičari, bivši ekstremni komunisti, bivši partizani, Udbaši i drugi, sve domoljube proglašavaju – ekstremnim desničarima, što znači da im je najveći  grijeh što nisu za Jugoslaviju već za – Hrvatsku!  

Pored toga, neka nam razni političari i politikanti, od lijevih do desnih,  objasne zbog čega do danas nitko nije odgovarao od onih koji su u vrijeme Domovinskog rata masakrirali sve i sva što hrvatski diše, od Vukovara, Pakraca, Škabrnje, Saborskog, Karlovca, Osijeka, Lipika, Đakova, Voćina, pa  do Varaždina?

Sudilo se i slalo na robije tek manji broj srpskih tzv. izvršitelja, ali ne i visokih zapovjednika!

Zbog čega  ni jedan bivši Udbaš, (osim Perkovića i Mustača), ili komunista još nije pravomoćno osuđen?

U Hrvatskoj nema ni jedne županije koja nije imala nevino poginulih u obrambenom (!) Domovinskome ratu! Ovim i ovakvim ljevičarima ne smetaju primjerice „jugoslavensko-četnički“ derneci kakvi se održavaju u Kumrovcu ili na pojedinim velikim koncertima u zagrebačkoj Areni! Zašto?

Zbog čega se i toliko godina nakon II. svjetskog rata Hrvatska i samo Hrvatska mora opravdavati za navodne zločine u tom vremenu, koje su navodno počinili Hrvati, a nitko nikoga vani ne pita za četničke zločine nad Hrvatima, od 1945.-1990. i od 1991.-1996.?

Zar u drugim državama, poput Austrije, Njemačke, Francuske…, primjerice, nama „nacionalizma“ ili tzv. ekstremnih desničara? Tko danas proziva za bivši fašizam jednu Italiju, Njemačku ili Japan, zašto se njihovi ministri vanjskih i inih poslova nikada ne moraju pravdati kad odlaze u posjet drugim državama da kod njih nema „nacionalizma“?

Hrvatska je po mnogo čemu jedinstvena: ima desnicu, nacionaliste, pa čak i jednog Thompsona, a „nema“ komunističke i ine zločince, ratne profitere, izdajnike, dezertere, pa  ni Junake Domovinskoga rata!

Stoga, kako bilo da bilo, - Živjela Hrvatska s Hrvatskom na čelu!