Najbolja zahvala braniteljima bila bi…
No mi Hrvati kojima je tada bilo i sada jest stalo do Domovine i istine znamo što smo slavili u Okučanima, ali i u cijeloj domovini i emigraciji. Znamo i zašto to trebamo slaviti. Slavili smo istinu koja se dogodila prije 26 godina i za koju su mnogi položili svoj život. Istinu koju ne smijemo više dati nijekati ni mijenjati, ni iskrivljivati, ni obezvrjeđivati. Istinu koju moramo prenijeti i tumačiti mlađima, bez ideologiziranja i politikantstva.
Ima previše onih koji ne znaju što se je jučer slavilo u Okučanima. Koji su nezainteresirani. Koji su zaboravili. Koji prepuštaju drugima da nam to tumače. A ti drugi iskrivljuju, izvrću, prešućuju istine o uzrocima i posljedicama, o agresoru i žrtvi, i svakoj oslobodilačkoj akciji u Domovinskom ratu žele prišiti etiketu „zločinačka”.
No mi Hrvati kojima je tada bilo i sada jest stalo do Domovine i istine znamo što smo slavili u Okučanima, ali i u cijeloj domovini i emigraciji. Znamo i zašto to trebamo slaviti. Slavili smo istinu koja se dogodila prije 26 godina i za koju su mnogi položili svoj život. Istinu koju ne smijemo više dati nijekati ni mijenjati, ni iskrivljivati, ni obezvrjeđivati. Istinu koju moramo prenijeti i tumačiti mlađima, bez ideologiziranja i politikantstva.
Ako to ne učinimo, naši neprijatelji nastavit će im tumačiti svoju „istinu”. Znamo da su oni iskusni i vješti u sakaćenju i iskrivljivanju istine, da su majstori manipulacije i laži (D. Ćosić: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”).
Znamo da tako uspijevaju gušiti istinu i ubijati nadu u onoj šutljivoj većini, u narodu. Svoje vještine dokazali su na primjeru komunističke Jugoslavije. Uspješno su spriječili istinu o Titovu jugoslavenskom komunizmu, čiji su baštinici, te su nametnuli svoju interpretaciju tog povijesnog razdoblja. A danas to isto čine u Hrvatskoj, i, mora se priznati, jako im to dobro polazi za rukom.
No, unatoč njima, mi slavimo „Bljesak”, pobjedu Hrvatske vojske i njezina tadašnjeg vrhovnog zapovjednika i predsjednika Franje Tuđmana. Mi slavimo vjerujući da je to bila pobjeda vjere i požrtvovnosti hrvatskog naroda, koji je uz Božju pomoć ostvario pravo na svoju slobodnu državu i branio to pravo od jugoslavenskog i velikosrpskog agresora, od prema nama neprijateljski raspoloženih svjetskih sila i raznih moćnika, i od „naše” pete kolone.
Mi slavimo svjesni da nam opet silno treba duh onih koji su stvarali našu povijest i našu domovinu, gradili njezinu baštinu i našu „samobitnost” (Filip Lukas). Svjesni da nam treba snage kako bismo živjeli te vrijednosti, prenosili ih mlađima i tako gradili budućnost. To bi bila najbolja zahvala našim poginulim, preminulim i živim braniteljima i njihovim obiteljima. A ne paradiranje državnog vrha, koji, ako ćemo biti iskreni, po mnogo čemu i ne pripada u ovo naše slavlje, a k tomu ga iskorištava za svoje nimalo plemenite svrhe.
Možda je to najbolje potvrdio i sam predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je, iako je samo želio podbosti predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, ipak rekao veliku istinu:
„Na današnji dan, sada već prije puno godina, hrvatski junaci su odlučnošću, znanjem, strpljenjem i hrabrošću oslobodili ovaj dio Hrvatske i nakon akcije ’Maslenica’ ’93. godine omogućili da se nekoliko mjeseci kasnije u kolovozu ’95. godine Hrvatska konačno spoji i oslobodi. To je bilo malo dobrih i malo hrabrih ljudi. Radilo se o stotinama, možda o tisućama ljudi. Mi ostali smo bili na Zrinjevcu, (u) Ženevi, kadrovskim službama, a ovdje se borio, i na drugim bojištima Hrvatske, mali broj ljudi i njima vječno hvala i slava, hrvatskim herojima.”
