Najveća amnestija u povijesti Hrvatske: Zašto država i dalje skriva popis oproštenih

TUĐMANOVE ABOLICIJE I OPROSTI: TKO JE SVE OSLOBOĐEN I ZAŠTO POPIS DO DANAS NIJE OBJAVLJEN

Tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, tema abolicije i oprosta i dalje izaziva prijepore. Hrvatska javnost i danas nema cjelovit i transparentan uvid u to tko je sve oslobođen kaznenog progona i koliki je ukupni broj osoba obuhvaćen političkim i zakonskim oprostima donesenima između 1992. i 1996. godine. Jedno je sigurno: broj se mjeri u desecima tisuća.

Prva pomilovanja još u jeku rata

U prosincu 1992., u trenutku dok su borbe još trajale, predsjednik Franjo Tuđman pomilovao je 94 pravomoćno osuđene osobe srpske nacionalnosti, optužene za pripremanje oružane pobune protiv Republike Hrvatske. To je bio prvi snažan politički signal da se pokušava otvoriti prostor za predaju, pregovore i smanjenje sukoba.

Procjene govore da je Tuđman tijekom cijelog mandata potpisao najmanje tisuću pomilovanja, iako službeni podaci o točnom broju nikada nisu objavljeni.

Samo u razdoblju 1997.–1998., nakon završetka rata, Tuđman je preinačio kazne za 649 osuđenika, od čega je u čak 396 slučajeva Ministarstvo pravosuđa samo pokrenulo postupak pomilovanja — jer su pojedinci sudjelovali u obrani zemlje.

Tri zakona o oprostu prije 2000. godine

U razdoblju od 1992. do 1996. donesena su tri ključna zakona kojima su tisuće osoba oslobođene kaznenog progona.

Zakon o oprostu iz 1992. (NN 58/1992)

Donesen 25. rujna 1992., ovaj je zakon davao oprost za kaznena djela povezana s oružanom pobunom na početku agresije na Hrvatsku.
Procjenjuje se da je prvim oprostom obuhvaćeno oko 5.000 osoba.

Zakon o oprostu iz 1995. (NN 90/1995)

Nakon operacija Bljesak i Oluja, 1995. uslijedio je novi zakon, kojim je omogućeno dodatno širenje oprosta, ponajprije osobama koje nisu sudjelovale u ratnim zločinima.
Prema analizama, obuhvatio je još 5.000–7.000 osoba.

Zakon o općem oprostu iz 1996. (NN 80/1996)

Najširi i politički najvažniji bio je zakon donesen 20. rujna 1996. godine – ključan za proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Ovim zakonom dan je opći oprost za kaznena djela počinjena: u agresiji, u oružanoj pobuni, u oružanim sukobima ili u vezi s navedenim i to za razdoblje od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.

Izuzetak su bila jedino kaznena djela ratnih zločina. (no i tu ima pravnih zavrzlama)

Ukupno 21.641 abolirani — ali imena nisu objavljena

Prema pravnim izvorima i analizama provedenim nakon 2000., kroz sva tri zakona o oprostu i njihovu primjenu ukupno je abolirano 21.641 osoba.

To je najpouzdaniji do danas javno dostupan broj.

Većina je oslobođena temeljem Zakona o općem oprostu iz 1996., koji je obuhvatio više od 15.000 osoba.

Unatoč tolikom broju oslobođenih, do danas nije objavljen niti jedan službeni popis aboliranih. Ova činjenica i dalje izaziva sumnje i nezadovoljstvo dijela braniteljske i stradalničke populacije, koja smatra da je izostala transparentnost.

***Ne postoji relevantna, javno dostupna neovisna studija, istraživački projekt ili arhivski registar koji bi mogao služiti kao “popis aboliranih osoba” s potvrđenim sudskim aktima i ispravama. Hrvatska to nikad nije učinila, (osim POPIS ABOLIRANIH ČETNIKA_231031_072127, kojeg možete pročiati OVDJE)

Kontroverze: preinake optužnica i izbjegavanje kazni

Iako ratni zločini nisu mogli biti oprošteni, u praksi su pojedine optužnice preinačene iz “ratnog zločina” u “obično ubojstvo”, što je omogućilo: primjenu zastare, izbjegavanje zatvorskih kazni i ili stavljanje slučajeva u stanje mirovanja.

Najpoznatiji slučaj je ubojstvo snimatelja Gordana Lederera 1991. godine. Milan Zorić, osoba koja je javno priznala pucanje, izbjegao je kaznu nakon što je optužnica preinačena u ubojstvo i slučaj otišao u zastaru.

Pravda ili politički kompromis?

Dok dio javnosti smatra da su oprosti i abolicija bili nužan mehanizam kako bi se okončao rat i reintegriralo Podunavlje, drugi ukazuju da su: mnogi pripadnici agresorske vojske izbjegli kazneni progon, dio žrtava ostao bez pravne satisfakcije i sudski postupci bili spori ili nikada pokrenuti.

Bez transparentnog popisa teško je utvrditi tko je među aboliranima bio obični mobilizirani civil, a tko aktivni sudionik pobune ili ratnih zločina koji nikada nisu dokazani.

Abolicija u Hrvatskoj ostaje jedna od najosjetljivijih tema poslijeratnog razdoblja.
Dok je njezina uloga u mirnoj reintegraciji povijesno neupitna, brojni pravni i moralni aspekti i danas izazivaju podjele.

Sve dok se ne objavi detaljan popis aboliranih — a to do danas nije učinjeno — ova kontroverzna tema ostat će izvor rasprava, prijepora i neizvjesnosti.