Nenad Hodap ne može stranački stav prodavati kao glas branitelja: odlikovanje nije propusnica za dijeljenje lekcija

Nakon objave na našem Portalu pod nazivom Član Povjerenstva za branitelje Nenad Hodap reagirao na događanja oko murala na Škurinjama: „Ne možemo građanima nametati političke poruke“, koji možete pročitati OVDJE, malo smo istražili zašto takva stajališta i riječi, koje u stvari su politički motivirane.

Nenad Hodap ima potpuno pravo reći da nikada neće stajati pod zastavom HOS-a. Ima pravo protiviti se muralu, pozivati na zakon i odbacivati rješavanje sporova na ulici. Međutim, nema pravo svoj osobni i stranački stav predstavljati kao jedini vjerodostojni stav hrvatskih branitelja.

U jednom je nedvojbeno u pravu: ni ulica, ni noćno prebojavanje zidova, ni političko nadmetanje muralima ne mogu zamijeniti institucije. O zakonitosti obilježja i korištenju javnih površina moraju odlučivati nadležna tijela prema jednakim pravilima za sve.

Ali politički pritisak nije ništa prihvatljiviji samo zato što dolazi iz ureda, skupštinske klupe ili stranačkog priopćenja.

U Povjerenstvu predstavlja Županijsku skupštinu, a ne braniteljske udruge

Hodap nije politički neutralan promatrač. On je član Županijske skupštine Primorsko-goranske županije iz stranke Možemo!, što potvrđuje službeni popis županijskih vijećnika.

Član je i Povjerenstva za ratne veterane i hrvatske branitelje, ali ondje nije imenovan kao predstavnik 128. brigade, HVIDR-e, neke druge braniteljske udruge ili cjelokupne braniteljske populacije. Na službenoj stranici Povjerenstva izričito piše da je Hodap predstavnik Županijske skupštine.

To nije beznačajna formalnost. Devet drugih članova jasno je navedeno kao predstavnici konkretnih braniteljskih i veteranskih udruga. Hodap je u Povjerenstvo ušao kao predstavnik političkog tijela.

Zato njegove izjave nisu službeni stav branitelja PGŽ-a, nisu zaključak Povjerenstva i nisu zajedničko stajalište braniteljskih udruga. To su izjave jednog branitelja koji je istodobno aktivni političar stranke Možemo!.

Časnički čin treba potvrditi dokumentom

U javnim istupima Hodap se predstavlja kao časnik Hrvatske vojske. Takva tvrdnja može biti potpuno istinita, ali u pregledanim službenim dokumentima nije navedeno koji je čin imao, kada ga je stekao, koju je dužnost obnašao i u kojoj je postrojbi djelovao kao časnik.

Javno je povezivan sa 128. brigadom HV-a „Sveti Vid“, ali pripadnost brigadi sama po sebi ne potvrđuje časnički čin, zapovjednu dužnost, status HRVI-ja ni sudjelovanje u pojedinoj operaciji.

Teret dokazivanja vrlo je jednostavan: ako se časnički autoritet koristi kao argument u političkoj raspravi, onda javnosti treba pokazati službeni podatak o činu i dužnosti. Ne zbog omalovažavanja nečijeg ratnog puta, nego zbog elementarne provjerljivosti.

Odlikovanje postoji, ali konkretno obrazloženje nije objavljeno

Predsjednik Republike 2025. godine dodijelio je Hodapu Red hrvatskog pletera. To je činjenica i odlikovanje treba poštovati.

Međutim, odluka objavljena u Narodnim novinama ne navodi nijednu njegovu pojedinačnu zaslugu. Hodap je, zajedno s još dvanaest osoba, odlikovan prema općoj zakonskoj formulaciji:

„za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana“

U odluci nema njegova vojnog čina, zapovjedne funkcije, naziva postrojbe, ratne operacije, podatka o ranjavanju ni opisa konkretnog djela zbog kojeg je odlikovan. Ni objava Ureda predsjednika o dodjeli odlikovanja ne donosi individualno obrazloženje za Hodapa.

To ne dokazuje da zasluga nema. Dokazuje jedino da javnost nije dobila odgovor koje su to konkretne zasluge.

Prema propisanoj proceduri, prijedlog za odlikovanje mora sadržavati obrazloženje. Zato je legitimno zatražiti odgovor: tko je predložio Hodapa, što je u prijedlogu napisano i na temelju kojih je konkretnih postignuća dobio Red hrvatskog pletera?

Odlikovanje nije bianco mjenica. Ono nije dokaz časničkog čina, zapovjedne sposobnosti, ranjavanja ili statusa HRVI-ja. Još manje nekome daje monopol na tumačenje Domovinskog rata.

Možemo! nije moralni arbitar Domovinskog rata

Hodap poručuje da se građanima ne smiju nametati političke poruke. To zvuči razumno dok se ne postavi očito pitanje: nije li i njegovo tumačenje murala politička poruka?

Kada član Možemo!, županijski vijećnik i predstavnik Skupštine u Povjerenstvu javno određuje pod kojom zastavom branitelji smiju ili ne smiju stajati, tada ne govori iz političkog vakuuma. Govori iz jasno određene političke pozicije.

Možemo! ima pravo na svoju politiku prema HOS-u, pokliču „Za dom spremni“, spomen-obilježjima i javnim površinama. Ali nema pravo svoju ideološku poziciju proglasiti moralno nadređenom ljudima koji Domovinski rat doživljavaju drukčije.

Pojedinačni branitelj može biti član Možemo!, HDZ-a, SDP-a, Mosta ili bilo koje druge stranke. Njegov ratni put treba poštovati. Ali ulaskom u politiku njegove političke izjave ne postaju automatski stav svih branitelja.

Osobni stav nije braniteljski konsenzus

Problem, dakle, nije to što Hodap ima stav. Problem nastaje kada se političkom stavu pokušava dati aureola neprijepornog braniteljskog autoriteta.

Hodap može reći: „Ja neću stajati pod zastavom HOS-a.“ Ne može iz toga izvesti zaključak da pod njom ne smije stajati nitko, da svi branitelji misle poput njega ili da je njegova politička opcija ovlaštena određivati granice domoljublja.

Jednako tako, nitko nema pravo pod krinkom odavanja počasti poginulima veličati protuustavne sadržaje ili nametati svoju volju na javnim površinama. Ali između zaštite zakonitosti i političkog preodgoja građana postoji granica. Ta granica mora vrijediti za obje strane.

Zato Hodapovu reakciju treba nazvati pravim imenom: to nije jedinstveni braniteljski stav, nego politička izjava politički aktivnog branitelja.

Odlikovanje zaslužuje poštovanje, ali ne oslobađa od pitanja. Članstvo u Povjerenstvu daje odgovornost, ali ne daje vlasništvo nad glasom branitelja. A ratni put, koliko god bio častan, nikome ne daje pravo da vlastitu stranačku prosudbu proglasi jedinom dopuštenom istinom o Domovinskom ratu.