Nestao u studenome 1991.: Priča o Marinku Dragičeviću iz Vukovara

Kako se 2025. godina primiče kraju, mnogi će blagdane provesti okruženi obitelji i prijateljima, uz želje za zdravljem, mirom i srećom u godini koja dolazi. No, za brojne obitelji blagdani su tek još jedan podsjetnik na bol koja traje već više od tri desetljeća. U 2026. godinu ulaze s jednom, jedinom nadom – da će napokon doznati sudbinu svojih nestalih najmilijih iz Domovinskog rata.

Slušajući potresne priče obitelji nestalih, teško je ne zapitati se kako je moguće nositi se s tolikom količinom boli. Tijekom Domovinskog rata, brojni su roditelji ostali bez više djece koja su sudjelovala u obrani Hrvatske. U Vukovaru su obitelji Živković, Kolak, Bošković, Došen, Šego, Kraljević, Mudrovčić, Radivojević, Dolišni, Sremac, Koch, Sekić, Tivanovac i mnoge druge, zauvijek obilježene gubitkom i neizvjesnošću.

Među njima su i Luca, rođena Čavar, i Vinko Dragičević, roditelji koji su u Vukovaru izgubili sinove Marinka i Marka, obojicu dragovoljce Domovinskog rata i pripadnike 4. bojne 3. gardijske brigade ZNG-a. Posmrtni ostaci Marka Dragičevića pronađeni su i dostojno pokopani, dok se za sudbinom njegova brata Marinka i dalje traga. Potragu danas vodi njegova sestra Nevenka, navodi se u priči o obitelji koju prenosi portal Direktno. Na dan kada bi, da nije bilo ratnih strahota, slavili njegov rođendan, bol i neizvjesnost još su snažniji.

Foto: Privatna arhiva

Marinko Dragičević – Karo rođen je 30. prosinca 1963. godine u Vukovaru. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor i srednju školu Tomo Goreta, a u Rijeci je završio izobrazbu za brodoskelara. Radio je u brodogradilištu 3. maj, a po povratku u Vukovar zaposlio se kao ličilac i fasader. Slobodno vrijeme provodio je na Dunavu, vozeći čamac i ribareći s prijateljima.

Na samom početku Domovinskog rata, Marinko i njegov mlađi brat Marko dragovoljno su se priključili Zboru narodne garde te sudjelovali u brojnim borbenim djelovanjima na području grada. Prema svjedočanstvima suboraca, Marinko je već 4. srpnja 1991. godine sudjelovao u prvoj borbenoj akciji u Borovu naselju, a potom je raspoređivan na različite položaje u Vukovaru. Tijekom borbi dva je puta lakše ranjen – prvi put u nogu na silosu, a nakon povratka na punkt i u ruku.

Nakon drugog ranjavanja prebačen je u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerceu, no ubrzo se vratio na položaj u Borovu naselju. Ondje je treći put ranjen, ovoga puta teško, u glavu. Suborci su ga ponovno prevezli u Borovo Commerce, gdje je 19. studenoga 1991. godine, zajedno s drugim teškim ranjenicima i civilima, zarobljen i odveden u nepoznatom smjeru. Od tog dana gubi mu se svaki trag, stoji u obiteljskim svjedočanstvima.

Njegov suborac Zlatko Panković ovako ga se prisjetio:

“Marinko je bio sa mnom na položaju u Bosanskom odvojku do zadnjeg ranjavanja, nakon čega je završio u Borovo Commerce-u i otamo mu se nakon zarobljavanja gubi trag. Vedar, veseo, hrabar i srčan dečko. Uvijek ga se rado sjetim. Počivaj u miru dragi prijatelju.”

Marinkov i Markov otac Vinko Dragičević preminuo je 2010. godine, a majka Luca umrla je 2015. godine. Nisu dočekali pronalazak posmrtnih ostataka svoga sina Marinka. Otac je do posljednjih dana vjerovao u njegov povratak, dok sestra Nevenka Marković i danas čeka bilo kakvu informaciju o sudbini brata koji je u trenutku nestanka imao 28 godina.