VIJESTI

NISU ZABORAVLJENI Mladen Ćatić i Marinko Petrušić: ‘Dok se zločinci ne kazne, naša obitelj neće imati mira’

04.05.2025 19:38

Nakon što su dvojicu pripadnika MUP-a iz PU-a Osijek s 1. na 2. svibnja 1991. zarobili srpski pobunjenici iz Borova Sela, dana 2. svibnja, oko podne, pripadnici Specijalne policije PU-a Vinkovci krenuli su osloboditi kolege. Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. Toga dana ubijeno je 12 pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 ih je ranjeno.

Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskoga rata, stoga od 27. travnja do 2. svibnja 2025. godine, ususret obljetnici mučkog ubojstva 12 redarstvenika u Borovu Selu, svakog ćemo se dana prisjetiti dvojice hrvatskih redarstvenika. Danas se prisjećamo Mladena Ćatića i Marinka Petrušića.

MLADEN ĆATIĆ

Mladen Ćatić rođen je dana 25. svibnja 1971. u Vinkovcima, kao drugi od dvojice sinova Ivke rođene Lepan i Nike Ćatića. U Županji, gdje je njegova obitelj živjela, pohađao je Osnovnu školu Mate Lovraka, a nakon toga srednju obrtničku školu, smjer bravar.

Mladen je bio i vrstan nogometaš, pa je igrao nogomet za tadašnji Nogometni klub Šlajs Županja, danas NK Županja 77, piše direktno.hr.

Nisam imao snage reći roditeljima

“Bio je vatreni navijač Dinama, od samog osnivanja BBB, veseo, nasmijan i društven, momak kojega su voljele djevojke” – opisao ga je njegov stariji brat Petar: “Vidio sam ga dan prije, bio je malo prehlađen, vratio se iz noćne smjene, no pozvali su ga da se vrati na posao i on je sjeo na autobus i otišao. Sutradan, slušali smo vijesti, no rekli su pogrešno prezime, Mladen ali Ćupić, ne Ćatić, i mi smo vjerovali kako se radi o nekom drugom Mladenu. Sutradan, naši su roditelji otišli na posao, a meni je strašnu vijest javila policija. Otišao sam po mamu i tatu u motel Rastovica, gdje su radili i pri povratku kući sam im rekao kako su stigle neke loše vijesti, da je Mladen ranjen… Pripremao sam ih, nisam im smogao snage reći odmah…”

Petrov sin dobio je ime po stricu kojeg nikada nije upoznao. Mladen Ćatić, mlađi, danas kaže: “Ponosan sam što nosim stričevo ime, nažalost, to i nekoliko fotografija, sve je što mi je od njega ostalo. Ipak, priče o njemu u našoj su obitelji vrlo žive, a moja je obaveza da njegovo ime časno nosim. Ljudi koji su u Domovinskom ratu ginuli za slobodu, bili su ljudi s čvrstim stavovima i idealima, na nama je da barem taj ponos sačuvamo. Moji su baka i djed umrli u boli i tuzi za sinom, moj otac kao njegov stariji brat također pati, brojne bolesti u obitelji su, bojim se, posljedica tuge za Mladenom, ali i nepravdom zbog nekažnjenog zločina. Ne možemo vratiti vrijeme unatrag, na Mladena smo ponosni, no ostaje gorčina što do danas nitko od nalogodavaca i počinitelja ovog gnjusnog zločina, nije kažnjen. Sve dok se to ne dogodi, naša obitelj neće imati mira”.

Županja pamti svoje heroje

Mladen Ćatić pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Županji. Ulica u kojoj se nalazi njegova roditeljska kuća, nosi njegovo ime, kao i igralište kluba u kojemu je nekad igrao, a u njegovu čast, u Županji su oslikana dva murala. Županja pamti svoje heroje.

Kad je mučki ubijen u Borovu Selu, Mladen Ćatić imao je samo devetnaest godina i bio je tada najmlađi ubijeni hrvatski redarstvenik.

MARINKO PETRUŠIĆ – PELE

Marinko Petrušić rođen je dana 29. travnja 1966. u Tovarniku, kao peto od šestero djece Lucije rođ. Markanović i Ilije Petrušića. Osnovnu školu A. G. Matoš pohađao je u Tovarniku, a srednju poljoprivrednu u Vinkovcima. Budući da je obitelj rano ostala bez hranitelja, oca koji je radeći u Vinkovcima kao kondukter smrtno stradao u nesreći na željeznici, živjeli su skromno, no s velikom međusobnom brigom i ljubavlju.

Sestra Gordana Grbešić o Marinku je ispričala: “Bio je dosta zatvoren, šutljiv i skroman, ali dobar kao kruh. Vrijedno je radio sezonski u PIK-u, išao je u nadnicu, ali i raditi u Njemačku, gdje god mu se ukazao kakav posao, sve kako bi nam pomogao. Imao je svoj krug prijatelja s kojima se družio i dobro razumio, a imao je i iznimno vješte ruke, što je zamislio, to je i napravio. Još u osnovnoj školi, mislim da je bio sedmi ili osmi razred, sam si je počeo izrađivati utege i sprave za treniranje jer je bio jako sitan i mršav i divno se izgradio. Pred rat, potpuno sam je iz dijelova sastavio motor ‘chopper’ koji je kasnije prodao. Kada ga je sklopio, nije njime jurcao kroz selo, sjećam se, vozio je po poljskim putovima, uživajući, onako za svoju dušu”.

Nadimak Pele, Marinko je dobio iz šale jer kao dijete nije baš dobro igrao nogomet, no po tome nadimku prijatelji i poznanici najlakše se sjete šutljivoga mladića koji se nikad nije ljutio. Posljednji put sestra i majka vidjele su Marinka desetak dana prije pogibije. Nakon toga nije se javio nekoliko dana, a onda ih je nazvao i rekao im gdje drži malu ušteđevinu koju je imao te ih uputio da nikako ne spavaju same u kući, nego kod strica.

Bio je skoro dječak, a tako veliki čovjek…

Branitelj Vukovara i zatočenik srpskih koncentracijskih logora koji je između ostaloga preživio torture na Veleprometu te o svoje strašno iskustvo opisao u potresnoj knjizi Vukovarski deveti krug, umirovljeni pripadnik MUP-a Miljenko Miljković, prisjetio se Marinka Petrušića:

“Bio sam voditelj policijskog tečaja prvih redarstvenika u PU Vinkovci i predavač temeljnog predmeta u radu policajaca ‘Pravila službe javne sigurnosti’, kao i Kaznenog i Kazneno procesnog prava. Ujedno, bio sam predsjednik Ispitne komisije i ispitivač. Svi policajci ubijeni u Borovu selu (izuzev Stipana Bošnjaka) bili su moji učenici i sve ih pamtim s višemjesečnih svakodnevnih predavanja i s ispita. Sjećam ih se s velikom tugom, a kako su i vršnjaci moga sina, i s roditeljskim osjećajem velikog gubitka. Marinko je bio samozatajan, pomalo stidljiv, blage naravi, vrlo prihvaćen od ostalih tečajaca. Vrijedan i odgovoran, uvijek je bio točan i aktivan na predavanjima, ali bez namjere isticanja. Uočio sam njegovu povučenost, pa sam ga češće propitkivao kako bih ga ‘otvorio’ i razvio mu samopouzdanje. Sve zadaće u obnašanju pozorničko-patrolne službe izvršavao je besprijekorno, odgovorno i profesionalno. I posljednji policijski zadatak izvršio je bez pogovora, uzmaka i kolebanja, znajući koliko je težak i opasan. Bio je skoro dječak, a tako veliki čovjek”.

Teško je prisjećati se te strave

Tog kobnoga dana, 2. svibnja 1991., Marinkova majka Lucija i sestra Gordana, čule su na vijestima za pokolj u Borovu Selu, ali nisu ni u jednome trenutku pomislile kako je i njihov Marinko tamo, posebno ne među poginulim policajcima. Bile su uvjerene da se nalazi na sigurnom i da je na službi u Vinkovcima. Sutradan, dana 3. svibnja, rano ujutro oko 5 sati, probudio ih je stric kod kojega su spavale, kako bi im priopćio strašnu vijest.

Sestra Gordana ispričala je kroz suze: “Teško je prisjećati se te strave. Moj brat je ležao u sanduku, u sobi, a kapa mu je bila navučena neobično, duboko na čelo. Tada nisam znala zašto, rekli su mi da to tako mora biti, da ne spadne. Poslije su mi još rekli da su putem kojem su donosili tijelo moga brata, moje prijateljice posipale cvijeće, ali ja se samo sjećam košmara koji je nastao kada je u jednom trenutku netko povikao kako dolaze četnici, a u drugom, svi su se ljudi razbježali iz dvorišta. Ne mogu opisati taj užas, odjednom nigdje nikoga. Marinkovo mrtvo tijelo ostalo je samo u sobi jer smo majka, brat, snaha, snahin brat i ja istrčali kako bi vidjeli kakva je to vani galama i strka i ostali u šoku u pustom dvorištu. Poslije se saznalo kako je to bila dezinformacija, nismo znali tko ju je pronio, a ja se sa samog ukopa ne sjećam gotovo ničega. Kao da sam samo kroz san čula glas našeg velečasnog Burika kojega su nekoliko mjeseci kasnije također ubili četnici, kako brata naziva Petrinko, nadimkom kojim ga je samo on zvao”.

Marinko Petrušić – Pele, pokopan je u obiteljskoj grobnici na Mjesnome groblju Svetoga križa u Tovarniku. Mučki je ubijen u Borovu Selu četiri dana nakon svoga dvadeset i petog rođendana.

Govor vlč. Ivana Burika na ukopu Marinka Petrušića u Tovarniku, 4. svibnja 1991. godine:

Prije 26 godina, dok je crkvom odjekivalo radosni “aleluja”, ugledao je Marinko svjetlo ovog svijeta 29. travnja. Dva dana kasnije, točnije 1. svibnja, njegovi su ga donijeli na krštenje, dakle na početku Marijina mjeseca. I kad sam ih pitao kakvo ste odabrali ime djetetu, rekli su mi: Marinko. Divno, nek bude Marin, a ja sam mu dodao Petar. Marin Petar, čvrst i postojan. To ime sam preobrazio u jedno, u Petrinko. Tako sam te zvao od malena. I izgovarajući prije svih obreda “Marinko Petre, ja te obilježavam znakom križa da budeš radost našoj župskoj zajednici i šire, našem narodu”, a obratio sam se i Tvojim najbližima: “vi ćete ga označiti istim znakom Krista Spasitelja i to nek vam bude upozorenje da ste prihvatili obvezu da ga odgojite, da raste u milosti Božjoj da se očuva od zaraze grijeha”.

A čim je prvi puta došao na vjeronauk zajedno sa svojim vršnjacima rekao sam: “Petrinko, ovdje ćemo sada učiti zašto živimo, ovdje ćemo sada učiti najveće zapovjedi Božje”, i neposredno pred krizmu, nije to tako davno bilo, učili smo da treba u životu ostvariti prve najveće dvije Božje zapovijedi: “Ljubi gospodina Boga, a bližnjega svoga kao samog sebe”. I neki dan kad smo razgovarali pred kapijom upravo sam Ti to, Petrinko, rekao. Nije hrabrost u mržnji i srdžbi, nego u svjesnom prihvaćanju rizika, nije hrabrost ni korist ni svome narodu ni bilo kojem drugom narodu mržnja i srdžba, nego ljubav. Rodio si se u jeku uskrsnog “Aleluja”, kršten u Marijinom mjesecu, a dao sam Ti ime Petar-Stijena, da budeš postojan, pošten, jednostavan, skroman i iskren. I da ne ponavljam otrcanu frazu kakvim se raspoloženjem opraštam od tebe.

Nit tvoga života pretrgnuta je nasilno samo dan iza godišnjice tvoga krštenja. I nama se svima čini kako je to prerano i kako je ugasnuo jedan mladi život koji je obećavao bogate plodove, koji je obećavao dobro, koji je sanjao o sreći i radosti svojoj i svakog drugog čovjeka bilo kojeg imena i bilo koje boje ili rase. Neumitna smrt prekinula je tvoje sanje, tvoje želje, tvoja htijenja. Nama se svima čini kako je to nepravda, kako je to užasno. Pa, o tome ne želim raspravljati, nego samo želim istaknuti ovdje, dok se opraštamo od tebe, opraštamo se i od tvojih kolega koji su također kratko živjeli i prinijeli svoju krv da bi kao nevini jaganjci Krista Jaganjca dali kao žrtvu pomirnicu.

Ako je tako, onda, Petrinko, nisi uzalud živio i ovo malo godina, kao ni tvoji kolege. Ako će vaša žrtva biti osnovica za miran, skladan, lijep život ljubavi i prijateljstva, nisi uzalud ovako kratko živio, nisi uzalud ni umro! A ja se nadam, i ono što sam Ti neki dan ponovio da si nosio u srcu (plače…) kao i ono od malena što sam te učio da budeš vjeran svomu Bogu u kojem god zvanju živio i služio, da budeš vjeran Kristovim načelima i da će Ti on sigurno, ako ustraješ, reći i tebe pozvati zajedno s tvojim kolegama: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega. Dođi, Petrinko i Ti s božanskim Jaganjcem, uđi u vječno uskrsnuće. Amen.”

A sada se oprostimo od našeg Marinka, moga Petrinka, uskrsnom pjesmom koja rječitije od svih naših riječi govori o smislu života. “Isus usta slavni, – A nesta mrak tamni, – Teška žalost minu – Dan veselja sinu. – Aleluja! Aleluja! Aleluja! Ale, Ale, Aleluja”.

Neka mu bude laka ova naša zemlja!

Jedini katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu

Samo pet mjeseci kasnije, 8. listopada 1991. godine, vlč. Ivan Burik mučki je ubijen u podrumu župnog ureda u Tovarniku. Strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe ‘Dušan Silni’. Prvi metak je ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca koji se kasnije hvalio po Lovasu kako je ‘ubio ustaškoga popa’, a Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Ivan Burik jedini je katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice 1998. godine i pokopani na mjesnom groblju.

*Tekst je nastao u okviru projekta ” Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.