NISU ZABORAVLJENI Priča o Borisu Pšenici: 'Našli smo ga na dnu stepenica koje su vodile prema ulazu u podrum...'
U četvrtak, dana 4. siječnja obilježena je jedanaesta obljetnica smrti Ivana Pšenice, dugogodišnjeg predsjednika Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i prethodno u dva mandata predsjednika Vukovarskih majki.
Do svoje smrti, Ivan Pšenica predano je radio na pronalaženju posmrtnih ostataka poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, od čega nije odustao ni nakon što je pronašao kosti svoga sina Borisa, jer je znao da ima još puno nečijih sinova za čijim se posmrtnim ostacima i dalje traga.
FOTO: Privatni arhiv
Normalno djetinjstvo
Boris Pšenica rođen je dana 30. kolovoza 1968. godine u Vukovaru, kao stariji od dvojice sinova Irene Nešticki i Ivana Pšenice. Pohađao je Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre u Borovu naselju, a potom se u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, školuje za gumarskog tehničara. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Slavonsku Požegu, danas Požega, a potom u Delnice.
Oni koji se Borisa sjećaju iz djetinjstva i prijeratnih godina, reći će kako je volio igrati košarku, bio je dio školske ekipe, ali njegova najveća ljubav bio je nogomet. Još kao pionir zaigrao je za tadašnji NK Borovo, gdje će, osim tijekom kratkog prekida u kojem je bio igrač NK Mladost iz Svinjarevaca, igrati sve do odlaska u JNA. Borisovi školski prijatelji, oni s kojima je odrastao i družio se, odreda će spomenuti kako je bio dobar učenik, dobar prijatelj, društven i nadasve, kulturan mladić.
FOTO: Privatni arhiv
'Netko mora poginuti za Hrvatsku'
Njegova majka Irena, s puno nježnosti će dodati: "Boris je uvijek bio staložen i miran, nikada s njim nisam imala nikakvih problema. Bio je poslušan i vrijedan. Nakon povratka iz tadašnje JNA, zaposlio se u svojoj struci, u borovskoj tvornici, u pogonu Gumara. U slobodno vrijeme, a to je počeo raditi još kao dječak, pomagao je ocu koji je u fušu popravljao automobile. Dijete za poželjeti, aonda je počeo rat. Mene i našeg mlađeg sina, Denisa, suprug je dana 26. kolovoza 1991. poslao za Zagreb. Dan prije je bio prvi veliki napad na grad i bilo je jasno da će se teška borba razviti. Opraštala sam se s Borisom i molila ga da ide s nama, ali on mi je odgovorio da netko mora braniti Hrvatsku. Onda sam ga pitala – 'A, što ću ja ako mi pogineš?', na to mi je moj sin rekao – 'Netko mora i poginuti za Hrvatsku'. Nikada nisam zaboravila te njegove riječi. Kako bih i mogla".
U serijalu Heroji Vukovara, sedma epizoda- Nova Banijska, prerano preminuli heroj s Trpinjske ceste, Marko Babić, će reći: "Položaji kod punkta Slon, bili su neki od najnapadanijih položaja koje je bilo najteže braniti", a dečki koji su ih branili posvjedočit će kako je na tim položajima bilo pripadnika prve brigade, legendarnih Tigrova, četvrte bojne treće gbr, varaždinskih policajaca, domaćih branitelja i tako dalje, te da je vladalo iznimno zajedništvo i međusobno povjerenje. Prisjetit će se kako su, osim što su branili svoje položaje odlazili na ispomoć i u druge dijelove grada, od Trpinjske ceste, Budžaka, do Sajmišta.
FOTO: Privatni arhiv
Poznavali se cijeli život
Robert Živković, jedan od branitelja tog dijela grada, prisjetit će se Borisa Pšenice: "Čini mi se kako sam Borisa oduvijek poznavao. Stanovali smo u neposrednoj blizini, išli smo u istu osnovnu školu, zajedno smo igrali košarku. Bio je dobričina, veseljak, normalan, kulturan dečko. Prošlo je puno godina od tada, no sjećam se kako se od početka uključio u obranu Grada, prije negoli sam ja došao, no kasnije smo često zajedno držali stražu, sve dok se borbe nisu rasplamsale. I kod tog, prvog velikog napada na grad, 25. kolovoza, bili smo zajedno u jednoj kući na Borovskoj cesti. Kasnije nam se ratni put često ispreplitao, u Banijskoj ulici, po različitim položajima, a pred sam kraj, zajedno smo išli na ispomoć na Budžak. Zatražili su pomoć, pucao je položaj, a nas petorica – Boris, Vlado Tomić, Goran Krezo, Zlatan Crnjac i ja, dragovoljno smo se javili za otići".
Priča kako ih je na Bužaku dočeko jedan njegov prijatelj, pokazao im u koju kuću trebaju ući i ostavio ihtamo. "Nismo imali pojma gdje smo, gdje su naši, gdje su njihovi, čuli su se glasovi povremeno, nismo znali čiji. Prolazili su sati, činili su nam se kao vječnost, pa je Boris rekao da se ide malo raspitati. Nas četvorica smo čekali do sumraka i tad smo odlučili krenuti prema našem položaju. Kretali smo se kroz bašče, oprezno, a onda smo ih ugledali. Tu sliku nikad neću zaboraviti, kad se sjetim, ne znam bi li se smijao ili rasplakao. Širinom ceste, kao da nije rat, dolazili su Boris i još neki naši prijatelji. Hodali su jedan pored drugoga, kao Smogovci, dečki u patikama, trapericama, civilnoj odjeći, kao da smo neku drugu i imali. Pitao sam ga – 'Gdje ste vi, tako, krenuli?', a Boris je rekao – 'Pa kod vas, dolazimo vam pomoći!'. To je bio on, Boris. Takvog ga se sjećam. Kad sam čuo da su ga ubili, bio sam u neposrednoj blizini, u drugoj zgradi, nisam ga mogao otići vidjeti. Sad mi je zbog toga drago, jer ovakvog ga pamtim, tako bi i on to želio".
FOTO: Privatni arhiv
Odustali od proboja
Branitelji tog dijela grada borit će se gotovo do posljednjeg metka, do 19. studenog 1991. godine kada je, nažalost, pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem slomljena i obrana Borova naselja. Borisov suborac Tomislav Josić, ispričat će: "Dana 14. studenog, Trpinjska cesta se povukla u dogovoru s nama pa kako ne bismo ostali odsječeni i u okruženju i mi smo se povukli na desnu stranu ceste, prethodno o tome obavijestivši civile po podrumima. Mi i preostali branitelji s različitih punktova, zauzeli smo položaje u užem dijelu Borova naselja, od tzv. zgrada 'banana', pa sve do trgovine Šipad, u blizini rampe, kod željezničkog prijelaza".
Dodaje kako su tamo očajnički držali liniju nekoliko dana. "Razmišljali bi li išli u proboj, a potom od njega odustali, da bi dana 19. studenoga krenuli prema benzinskoj pumpi u neposrednoj blizini današnjeg Konzuma. Podijelili smo se u tri grupe i raspodijelili po obližnjim zgradama, neke od njih smo zvali Pejton, kako bismo imali bolji pregled prema cestama, sa svih strana. U grupi s mojim ocem bili su i moj ujak Đuro Petričević, braća Radivojević, Milan i Goran, Davor Mataruga i Boris Pšenica.
Posljednji susret
Kaže kako ni nakon ovoliko godina, ne mogu utvrditi što se točno dogodilo s njima. "Bio sam kod njih, u zgradi u kojoj su bili, prvoj, gledajući od Borovske ceste, možda pola sata prije negoli je započeo napad. Nastala je konfuzija, izmiješali smo se s četnicima koji su nadirali sa svih strana, srećom nismo imali nikakve oznake. Čim smo uspjeli, otišli smo vidjeti što se dogodilo s njima, je li netko od njih ranjen. Ušli smo u zgradu i na dnu stepenica koje su vodile prema ulazu u podrum, pronašli izrešetanog Borisa Pšenicu, a ostaloj petorici se izgubio svaki trag. Pregledali smo prostoriju u kojoj smo ih posljednji put vidjeli, no tamo nismo pronašli ništa. Baš ništa. Ni čahuru od metka, ni bilo što od njihovih stvari. Međutim, dolje nije bilo ni tragova borbe. Ničega. Iz tog razloga, povjerovali smo kako su se povukli prema tvornici, kamo smo pošli i mi, u Obućaru, gdje smo sljedeći dan, 20. studenog 1991. godine zarobljeni te deportirani u logor u Srbiji".
Irena Pšenica, kroz suze će se prisjetiti: "Suprug mi je rekao kako je planirao da idu u proboj, ali Boris je odustao. Zagrlio je tatu, poljubio ga je i rekao da njegovi prijatelji ne idu, pa neće ni on. Onda je i suprug odustao od proboja i to je bio posljednji put da su se vidjeli. Ivan se povukao prema Obućari gdje je zarobljen i odveden u Srbiju, u logor. Nisam znala ništa ni o njemu, ni o Borisu, nadala sam se da su živi i kad me je nazvao s Peščenice, nakon što su ih pustili.
FOTO: Privatni arhiv
'Sve je u meni umrlo'
Rekla je kako je mislila da su on i Boris zajedno. "Kad sam ga ugledala kako nam prilazi sam, pitala sam ga: 'Gdje je Boris?', a on je počeo plakati i rekao: 'Nema izgleda više Borisa'. U meni je sve umrlo, onesvijestila sam se. Godinama smo tražili i čekali sinove posmrtne ostatke, da ne poludi, da bude bliže informacijama, Ivan se angažirao oko udruga i potrage, ali sve ga je to izjedalo. Naš sin, iako je ekshumiran na Novom groblju Dubrava još 1998. godine, identificiran je puno kasnije, dana 16. studenoga 2005. godine. Kad su nas pozvali, pokazali su nam lubanju, a ja sam moga sina, iako je bila i DNA identifikacija, odmah prepoznala po zubima. Imao je sve zube, divne, bijele, samo gore, lijevo, nedostajao mu je jedan zub koji su mu izvadili u Delnicama".
Naglasila je kako je njezin suprug nastavio tražiti i druge nestale. "Tugovao je s njihovim obiteljima, borio se za njihova prava, proživljavao sve što su i ti jadni ljudi prošli. Od toga se razbolio, od tuge je i umro". Dana 28. travnja 2006. godine hrvatski branitelj Boris Pšenica, sin i brat, pokopan je na Memorijalnog groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kad je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, imao je dvadeset i tri godine. Borise, nismo te zaboravili.
