OBILJEŽENA OBLJETNICA PORATNIH POGUBLJENJA U DUBRAVI: Ovo su izjave očevidaca!

U ponedjeljak, 16. svibnja u 19 sati u zapaljene svijeće u zagrebačkoj Dubravi, kod križa u Ljubijskoj ulici u znak sjećanja na Hrvate pogubljene na toj lokaciji od komunističkih vlasti. Na poziv građana koji žive na tom lokalitetu, gdje je prema procjenama očevidaca zakopano oko 100 do 150 žrtava koje su tadašnje komunističke vlasti radi imovine ili sudjelovanja u organima ili snagama NDH lišile života, odazvao se predsjednik gradskog odbora Gornje Dubrave Neven Mikša. Oni smatraju da treba obilježiti stratište koje sada služi kao divlje smetlište. Nazočan je bio i svećenik koji je pozvao okupljene građane, pripadnike 145. brigade HV, i potomke žrtava da se pomole za pokoj duša. Pozvali su na iznošenje istine o toj, i brojnim takvim jamama u gradu Zagrebu, te da se djeca uče povijesti kako se nikada ne bi ponovili takvi događaji.

O pogubljenjima na toj lokaciji nakon ulaska partizana u grad brojni svjedoci su ostavili pisana svjedočanstva, prvenstveno susjedi koji su i sami bili pozvani da sudjeluju u zatrpavanju posmrtnih ostataka pogubljenih.

Naime, 27. kolovoza 1992. godine, dok je živih svjedoka još bilo, u prostorijama MZ Dubrava – Središte, oni su potpisali izjave.

Keser Zvonimir, rođen 1929., izjavio je tada: “Od 1935. godine živim i stanujem na području MZ Dubrava – Središte i dobro se sjećam zbivanja iz 1945. godine, nakon tzv. oslobođenja.

U neposrednoj blizini moje obiteljske kuće vršene su odmazde – strijeljanja hrvatskih vojnika, Nijemaca i civila koji su nabacani u rovove koji se nalazili u sadašnjoj Ljubijskoj ulici, na lokalitetu na kom se sada nalazi prodavaonica Unikonzum, Ljubijska 58. Pošto su streljačke jame bile ispunjene leševima skroz do vrha, nisu bile dovoljno prekrivene zemljom tako da su iz zemlje virili pojedini dijelovi tijela: ruke, noge, glave, uslijed čega je došlo do naglog raspadanja i okolinom se širio nesnosni zadah. Da bi se to prikrilo od šire javnosti organizirana je akcija posipanja vapnom i pravljenja humaka.

Sve to nije bilo dovoljno pa se pristupilo izgradnji objekta prodavaonice, a temelji su podignuti iznad počivališta pobijenih žrtava. Od tada, tj. 1945. godine, do danas, prikrivalo se ovo nedjelo pa sam odlučio to iznijeti u javnost kako bi se taj lokalitet zaštitio i žrtvama odala zaslužena počast. Po mojoj procjeni ispod same prodavaonice počiva oko 100 žrtava komunističkog divljanja.

O tome je upoznat i gospodin Čičak, otac Zvonimira Čička, a imenovani je stanovao u mojoj ulici u vrijeme spomenutog masakra.

O tome bi se mogao očitovati i gospodin Lukač Velimir iz Zagreba, Dubrava, Ljubijska ulica broj 48.

Da su moji navodi istiniti, predlažem uvid na licu mjesta tj. na lokalitetu Ljubijska 58.

U posjedu smo i rukom pisane izjave Velimira Lukača o tim događajima.

“Ja niže potpisani Lukač Velimir ovime izjavljujem da sam poslije II svjetskog rata početkom mjeseca maja bio pozvan od općine Zgb – Dubrava da pomažem zakopati ubijene ljude, čija su tijela bila pokrivena s nešto malo zemlje… Kad sam došao iz grada Zagreba u Dubravu i vidio da su pojedini dijelovi tijela tih naših Hrvata izvirili izvan groba, to mi je bilo strašno gledati pa sam zamolio stanare svoje nedovršene kuće Zgb Dubrava Lubijska kbr. 48., da oni idu zatrpati te grabe umjesto mene”, navodi Lukač.

Mirko Krizmančić pak u svojoj izjavi navodi: “Izjavljujem da sam imao 13 godina te se sjećam kao dan danas poslijeratnih pogubljenja u zagrebačkoj Dubravi.

Strijeljanja su se događala u Ljubijskoj ulici, tada se zvala Sarajevska, iza igrališta NK Dubrava uz istočni rub na središnjem dijelu. Tu je bila locirana njemačka PA artiljerija i kad su Njemci napustili položaj ostale su grabe od ukopanih topova.

U njima je bio strijeljan priličan broj ljudi i njih sam tamo osobno zatrpavao.

Zemlje su nabacili sasvim malo tako da su se bili na svestrane ljudski ekstremiteti vidjeli.

To smo mi morali zatrpavati. Isto tako sam zatrpavao i u Ljubijskoj ulici gdje se danas nalazi samoposluga. Tamo su se nalazile šicen grabe od domobrana i ustaša koji su pripremali obranu grada. Poslije su njih iste, kao i Nijemce te i one na koje se pokazalo prstom tu postrijeljali.

Jedan od zloglasnih pokazatelja stanovao je u Oporovečkoj ulici Škraba. Imena mu se ne sjećam, imao je tri kćeri, Veru, Gretu, i Branku. Taj ih je dao posmicati veliki broj, bio je Slovenac. Isti je gad dao uhapsiti i mog brata Petra koji je bio u sastavu PTS-a. Došli su po njega na Duhove i odveli ga u Strojarsku ul. a otud u logor Prečko i od onda nije bilo glasa od njega.

1947. godine tražeći preko međunarodnog crvenog križa dobili smo obavijest da je od prijekog vojnog suda u Zagrebu osuđen na smrt strijeljanjem (moje su sestre iz Amerike i mi to tražili).

Stjecajem je okolnosti lokacija na Miroševcu odabrana za groblje poslije rata. Tu se se također događala velika strijeljanja. Likvidiranje je trajalo petnaest ako ne i trideset dana neprekidno.

Ne samo da sam tada ovdje boravio nego smo tada imali koze koje sam na ovim terenima čuvao pa sam sve vrlo dobro vidio. Vidio sam kako ih svezane žicom vode na smaknuće.

Toga se sjećam kao nečega danas prije deset dana, možda i bolje jer sam tada bio vrlo mlad.

Po kućama su svako malo dolazili i tražili da zatrpavamo. Cinzek je bio gostioničar i trgovac mješovitom robom. Mislim bio je dvoličan. Bilo je i potajnih otkucivača. Broj pogubljenih nije mi poznat, mislim barem dvije stotine a možda i više.

Ovu izjavu dajem Mjesnoj zajednici Dubrava – Središte i Društvu bivših vojnika hrvatske regularne vojske, Zagreb, Gundulićeva 37″, navodi u potpisanoj izjavi očevidac.”