OD KAD JE TO RUKA NA SRCU EKSTREMIZAM, A PODIGNUTA PESNICA ZNAK LJUBAVI MIRA I SLOBODE?

Dežurni "odgajatelji" nacije su neumorni. Toliko su se uživjeli u svoje uloge "mentora" i "tutora", da to već postaje tragikomično, dapače, groteskno.  

Gotovo nema dana da se tko od njih ne pojavi u studiju državne telke i ne održi nam predavanje o tomu kako se (pod hitno, jer samo što nije kasno!) konačno već jednom moramo istrgnuti iz tog tribalnog, plemenskog, rodovskog, ognjištarskog, autističnog, malograđanskog, nazadnjačkog svjetonazorskog grotla koje prijeti "usisati" sve nas (a i njih skupa s nama) i Hrvatsku zauvijek i nepovratno odvojiti od civiliziranog svijeta.

Dakako, oni, upravo oni i samo oni pozvani su brinuti o našem javnom moralu, slobodi, etičkim i civilizacijskim načelima i dosezima. Imaju licencu, certifikat za to. Genetski su predodređeni za "odgajatelje" nacije. Izlomiše se jadnici dokazujući nam kakvi moramo biti i koje sve civilizacijske norme i uzuse moramo usvojiti, a mi…ništa. Sve se to odbija o naše tvrde dinarske glavurde kao more o hridi i u njih nikako da probije barem tračak tog prosvjetljenja.

Slušajući vrle umove koji neumorno, pregalački i požrtvovno bitku biju za naš boljitak dok nama priglupim, sirovim, neotesanim i nekultiviranim "desničarima" nesvjesnim realnosti to do mozga ne dopire (ama baš ni zere), čisto mi ih dođe žao. Najradije bih, kad bi mi se pružila prilika, uletio u studio suznih očiju, izgrlio ih i pao na koljena moleći oproštaj. Koliko samo truda ulažu u sve to, koje silne referate, traktate i pledoajee slažu, s koliko žustrine, emocija, strasti i upornosti pokušavaju dokazati nama, marvi primitivnoj ognjištarskoj kakvi bi trebali biti, a nas se to ne dotiče! Tako smo indiferentni prema vlastitoj budućnosti i boljitku da je to nešto nečuveno!  

Zar nije tragično da nas ima već gotovo trideset godina naši vrli umovi (od Žarka Puhovskog do Dražena Lalića, Mirjane Krizmanić, Vesne Pusić i brojnih drugih) pokušavaju preodgojiti i učiniti "normalnima", a mi na to ne trzamo!?

Tvrda hrvatska glava, taj čudni, neugledni i nezgrapni dinaroidni kockoglavi organ odolijeva svemu! Svakoj logici i razumu! I zamislite, čak su mnogi od nas i ponosni na to!

Kad smo već kod kockoglavih koji su očito sasvim jasna asocijacija na kockice (neki vele kako je to pogrešno, jer riječ je o kvadratićima, al' nema veze, mi volimo da su baš kockice), na što vas one onako na prvu asociraju? Ili još eksplicitnije: kad se kaže "kockica", na što to prosječnog Hrvata (pa i većinu onih koji to nisu) podsjeća?

Na što?

Na zgradu Račanovog CK SKH? Bože sačuvaj! Na nekada popularnu dječju emisiju iz razdoblja Juge, "Kocka, kocka, kockica" ? Daleko bilo! Možda na popularnu igru "Čovječe ne ljuti se"? Ni slučajno. Na onaj klub slagača i kolekcionara iz Zagreba koji nosi upravo taj naziv ("Kockica")? Ma otkud!?

Idite na Google i ukucajte pojam "kockica". I što vidite? Od 12 ponuđenih slikovnih varijanti, devet ih je vezano za naše (hrvatske) kockice, crveno-bijele! Vidite do kuda je to stiglo! Konzervativna revolucija uzima svoj danak! Infiltrirali su se nacionalisti i u Google (tko ne vjeruje, neka provjeri: https://www.google.com/search?q=kockice&rlz=1C1CHBF_hrHR811HR811&oq=kockice&aqs=chrome..69i57.3920j0j4&sourceid=chrome&ie=UTF-8).

I to onda pravdaju nekim tobožnjim "vizualnim identitetom"!? Pa još dovode na TV nekog tipa s tamnim cvikerima koji je tobože stručnjak za taj "vizualni identitet" i on nam tu nešto oko tih kockica filozofira, namješta ih, razmješta… Ma koji identitet, desničari se kriju iza toga! Oni što nas vuku nazad i srednji vijek! U Mezozoik! Pleistocen! Kameno doba!

Da ne spominjemo držanje ruke na srcu svaki put kad svira državna himna! Tko je to vidio?! Sramota! Koji primitivizam! Čak su, zamislite, neki htjeli u osnovne škole uvesti obred pjevanja himne prije početka nastave! Nakon vjeronauka, samo bi nam to još trebalo!

'Ajd ono prije…znate, kad smo bili Titovi pioniri pa nam se već u prvom razredu vezivalo crvene marame oko vrata i stavljalo "titovke" na glave, pa smo polagali zakletvu Titu, Partiji i Jugoslaviji i pozdravljali podignutim stisnutim šakama, to se nekako još i može razumjeti. Bilo je takvo vrijeme, a i sasvim drugačiji je bio kontekst, jer radilo se o antifašizmu. A ovo danas? Čisti fašizam! Ustašluk!

Eto, tako bi možda koji od naših "specijalista opće prakse" zadužen za "odgajanje" nacije tumačio stvari ako bi povlačio paralele između ovog današnjeg vremena i doba komunizma, mada, koliko je vidljivo, to izbjegavaju i radije se drže kritike sadašnjosti i proricanja budućnosti.

Što se držanja ruke na srcu tiče - kao fenomena o kojemu se kod nas od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas žustro i strasno raspravlja, pa se na tu temu pišu čak i znanstveni radovi - prije nego se pristupi bilo kakvoj analizi te u suštini i ne baš tako važne društvene "pojave", mora se reći kako je stvar "napuhana" do fantastičnih razmjera iako ni izdaleka po svome značaju ne zaslužuje ni toliko medijskog prostora, ni takvu pozornost javnosti.

Zašto?

Iz sasvim jednostavnog razloga. Naime, stvar je slobodne volje svakoga pojedinca kako će se odnositi prema državnim znamenjima i himni (dakako, u okviru ustavnih i zakonskih odredbi koje reguliraju ovu materiju) i ne samo da je malograđanski, nego je i stupidno, nepristojno, drsko i bezobrazno docirati bilo komu kako će odavati počast svojoj zastavi, himni ili kojem drugom državnom simbolu. Kod nas to ide do razine primitivizma, a prakticiraju ga upravo oni koji su sebi uzeli za pravo glumiti "moralne vertikale" društva.

Ovu bi prostu činjenicu trebali uzeti u obzir naši dežurni "odgajatelji" i "tutori" i shvatiti već jednom kako mi jako dobro razumijemo da su njihovi pokušaji tobožnjeg "otvaranja očiju" naciji posve na tragu neoliberalnog totalitarizma koji više sliči komunizmu ili fašizmu nego demokraciji. Unificiranost mišljenja i shvaćanja i to agresivno nametanje jednoumlja koje se očituje čak i na razini po svemu uobičajenih, simboličnih gesti kojima se iskazuje poštovanje prema zemlji u kojoj se živi, prešlo je već sve razumne granice i predstavlja jasan znak do koje se mjere u ime "slobode", "demokracije" i "ljudskih prava" može ući u sferu patologije i jedne bolesne percepcije društva koje je dobro samo onda kad i ako funkcionira onako kako to oni kao "vrhovni autoriteti" određuju.

U vrijeme nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji (2018.), nakon što smo pobijedili domaćina i nastavili svoj hod prema finalu, u Hrvatskoj je među našim "dušobrižnicima" i dežurnim "tutorima" zavladala primjetna nervoza, čak, moglo bi se reći, neka vrsta konsternacije. Reprezentacija je od mnogih ispraćena gotovo s porugom, kao ekipa autsajdera, kad ono…

I počeli "tutori" i "sveznadari" sa svojim analizama - s pravom pretpostavljajući kako će nacionalni naboj u Hrvata ići ka svojoj kulminaciji. Tako je, primjerice, jedan od takvih primjeraka "specijalista opće prakse" (koji je "kompetentan" za sva moguća pitanja - od uzgoja svilenih buba do HAARP-a i mjesečevih mijena), Žarko Puhovski, gostujući na RTL-u kod svoga ideološkog istomišljenika Zorana Šprajca (ex Jovanovića), "dubokoumno" i lucidno zaključio kako oko naše nogometne vrste "postoji nacionalistički naboj", spominjući u tom kontekstu i to što uvijek u vrijeme intoniranja državne himne igrači i stručni stožer drže ruke na srcu, jer da je to, eto, "prepoznatljivi znak HDZ-a" i dio njihove tradicije. Dakako, nisu Puhovskog i Šprajca žuljali ni HDZ ni bilo čija ruka na srcu, nego su jadnici nesretni i jalni zbog uspjeha Vatrenih pustili sebi na volju i pokušali preko HDZ-a baciti sjenu na momke u crveno-bijelim dresovima koji su poput mušketira haračili nogometnim terenima u Rusiji i izazvali erupciju domoljublja u Domovini.

Oprobani recept po kojemu se sve može kompromitirati ako se veže uz te tri "čarobne riječi" (ha-de-ze) i ovdje je primijenjen kao dio kampanje koja se vodi godinama unatrag protiv svega što je označeno hrvatskim bojama i ima kakvog pozitivnog značaja za ovu zemlju i narod.

I Dražen Lalić, politolog koji se bavi društvenim fenomenima, pogotovu onima vezano za subkulturu mladih, nevladine udruge, sport i navijačke skupine, s vremena na vrijeme počasti nas nekim svojim "dubokoumnim" promišljanjima o naizgled nevažnim temama, a koje (barem iz njegove vizure promatrano) imaju mnogo veći značaj nego se to nama laicima i diletantima čini. Tako je spomenuti "stručnjak" za sve moguće fenomene i situacije - kojega TV urednici rado zovu u svoje emisije jer je "lak na okidaču" i zna dobro zabaviti publiku svojim verbalnim akrobacijama čime bez sumnje diže gledanost - svojedobno javno izrazio svoje zgražanje nad "urušavanjem" simbola nogometne reprezentacije i to riječima:

"Znatno je razgrađen i simbol reprezentacije. Konstruiran još u prvoj polovini devedesetih, taj se simbol koristio kroz različite rituale, pa i one bizarne poput od desničara isforsiranoga držanja ruke na srcu pri izvođenju himne producirana kao 'izraz narodne duše'."

Treba samo pročitati članak na navedenom linku (pod naslovom: "Krah simbola vatrenih - sukobi, traume, moralno i sportsko potonuće" i podnaslovom: "Kako je hrvatska nogometna reprezentacija, umjesto da združuje i okuplja, postala ogledalo društvene krize i igračka u rukama falange koja zarađuje na pregrijanom domoljublju") iz pera spomenutog čudaka, pa da se iz prve ruke dobije uvid u patologiju društvene svijesti iz koje Lalića i društvo više ne može izvući ni kolektivna psihoterapija.

(Vidi: https://www.vecernji.hr/sport/krah-simbola-vatrenih-sukobi-traume-moralno-i-sportsko-potonuce-1196051; stranica posjećena 27.1.2020.)

Ni godinu i pol od ove Lalićeve "visokoumne" analize prošlo nije, a naši "sukobljeni", "traumatizirani" i "sportski potonuli" Vatreni koji su doživjeli "krah", na SP u Rusiji završili u finalu i postali viceprvaci svijeta. Čak štoviše, očarali zemljinu kuglu, diljem svijeta pobrali simpatije, izazvali divljenje i postali najprepoznatljiviji brend Hrvatske ikad! Kao najbolji igrač svjetskog prvenstva prestižnu Zlatnu loptu dobio virtuoz nogometne igre, skromni, ponizni, mirni momak lavljeg srca - ljudina, igračina, Hrvatina, Luka Modrić (nešto kasnije od FIFA-e proglašen najboljim svjetskim nogometašem 2019. godine i po peti put uvršten u najbolju svjetsku momčad), Zlatko Dalić od krovne nogometne federacije (FIFA-e) proglašen drugim najboljim izbornikom na svijetu.

I sve su to Dalić, Modrić i drugi hrvatski junaci nad junacima postigli držeći ruke na srcu (baš poput ljutih desničara iz 90-ih) i hrvatajući se na sve moguće i nemoguće načine (slično kao i njihovi prethodnici iz 1998., koji su s legendarnim Ćirom osvojili u Francuskoj broncu). I ne samo to. Nije njima jedini "grijeh" bilo to što su ruke držali na srcu! Zamislite, oni su promovirali jedinstvo hrvatskoga naroda (u Domovini, Herceg Bosni i iseljeništvu), isticali nacionalne boje, često spominjali Boga, zagovarali poniznost i skromnost - kud ćeš većeg "crimena"! I svijet sve to skupa dočekao sa simpatijama, tako da smo u sraz s Francuskom u finalu ušli kao miljenici nogometne javnosti od Moskve do Tokija. Za nas su navijali svi osim Francuza.

A jeste li vidjeli onu feštu u Zagrebu po povratku srebrnih momaka zlatnog sjaja? A? Kad se prije toga u povijesti Zagreba okupilo 600 tisuća duša na jednom mjestu? Kad!? I sve "desničar" do "desničara", ogrnuti državnim zastavama, obučeni u nacionalne boje od glave do pete, namazani, tetovirani, šarenilo, festival crveno-bijelih kockica, pjesma, klicanje, baklje i još na kraju Thompson i "Lijepa li si" koja se orila na glavnom trgu svih Hrvata! I ni jednog jedinog incidenta, ni jednoga sukoba, nikakvih nereda. U Domovini, Herceg Bosni i dijaspori okupili su se tih dana na ulicama milijuni Hrvata slaveći ovaj povijesni uspjeh svoga nogometa. I sve prošlo dostojanstveno, gospodski, baš onako kako se nikad od "radikalnih" i "pregrijanih" desničara ne bi očekivalo.

Tako smo mi Hrvati proslavili "krah" i "potonuće" svojih Vatrenih.

A u Francuskoj, toj "kolijevci" demokracije i ljudskih prava, tom svjetioniku u koji naši ljevičari i liberali još uvijek upiru oči, na proslavi titule svjetskih prvaka dvoje mrtvih, u Parizu nasilje na ulicama i kad je sve prevršilo mjeru policija je masu morala rastjerivati suzavcem i vodenim topovima. I, dakako, mnogi su taj metež iskoristili kako bi opljačkali dućane i okoristili se.

Zanimljivo. Kod "talibana" i "nazadnjaka" sve po bon-tonu, a kod "lučonoša" europske slobode, u središtu svjetske kulture i demokracije kaos, nasilje, primitivizam.

Ne znam gdje su tih dana bili Puhovski, Lalić, Krizmanićka i Pusićka i jesu li i što o tom fenomenu i paradoksu kojega je logički nemoguće objasniti progovorili, ali preko medija se nije čulo.

Javili su se tek neki marginalci žesteći se na Thompsona i nazivajući ga "fašistom", dok su drugi iznosili blasfemične nebuloze o "državnom udaru" koji je planirala reprezentacija, što je istini za volju ispod razine alanfordovskih opservacija i može se izleći jedino u bolesnim glavama. I to je uglavnom bilo sve. Onih 600 tisuća ljudi koji su došli odati počast i poštovanje nacionalnoj vrsti i Domovini, izazvali su u redovima naših dežurnih "tutora" blagu konsternaciju, šok i nevjericu.

No, vratimo se tom famoznom obredu držanja ruke na srcu u vrijeme izvođenja državne himne. Prije svega, čista je laž da je to bilo nametnuto od bilo koga, pa i "radikalnih desničara". Gesta je izraz ljubavi prema narodu i Domovini i ona, na kraju krajeva, nije nikakav hrvatski izum - na isti način se odaje počast državnoj himni i u mnogim drugim zemljama. Ali, samo i isključivo u Hrvatskoj se to od naših dežurnih "moralizatora" vezuje za "ekstremnu desnicu" što je svakako još jedan dokaz njihove jednostranosti.

Baš me živo zanima kad će taj trust mozgova koji se tako opsesivno bavi "fenomenom" držanja ruke na srcu u Hrvata, početi jednom analizirati prijeteću pesnicu podignutu uvis koja je već poodavno postala prepoznatljivi simbol njihove branše - neokomunista, kvazilibearala, anarhista i druge apatridske klike koja udružena juriša na sve što ne spada u njihov mentalno ograničeni svjetonazorski vidokrug (ako se to što oni njeguju uopće i može nazvati svjetonazorom). Kao nedvojbeni izraz nasilja i destrukcije, ta prijeteći podignuta stisnuta šaka je pod simbolima komunizma uzrokovala rijeke krvi diljem svijeta i napravila pomor biblijskih razmjera pobivši više od 150 milijuna duša tijekom XX stoljeća (dakle, 4-5 puta više nego Sile osovine sa svojim kolaborantima). I to se zlo, taj ogromni zločin protiv ljudske civilizacije, ta sotonska ideologija koja je u krvi nastala i hranila se ljudskom krvlju, ne može prikriti "antifašizmom" ni bilo kakvim drugim floskulama i parolama.

Vjerni sljedbenici boljševičke, staljinističke tradicije koji se danas pokušavaju skriti iza "antifašizma", "liberalizma", "socijaldemokracije", "suvremene ljevice" ili anarhizma, imaju naslijeđeni uvjetni refleks revolucionarne borbe čijim je sastavnim dijelom strategija u kojoj je napad najbolja obrana. Drugim riječima, oni nameću teme hrvatskog "nacionalizma" i "esktremizma" kako se ne bi govorilo o njima i ideologiji čiji su promotori, a njezino jedino izvorište i sadržaj je nasilje.

To uvijek treba imati u vidu.

Ono što moramo znati i čega uvijek trebamo biti svjesni, jeste to da svi njihovi projekti ispiranja mozga u sebi imaju unaprijed ukalkuliran i taj efekt - stvoriti svima nama koji ne pripadamo tom čoporu kompleks "desničara" i "ekstremista" i tako nas natjerati da se bavimo sami sobom, dok njihovo pravo lice ostaje i dalje izvan fokusa.

Za sve nas koji držimo ruke na srcu dok svira "Lijepa naša", to je izraz ljubavi, poštovanja i počasti prema Domovini i narodu. I ništa drugo. Zar je to tako teško razumjeti i jesu li da bi se došlo do ove jednostavne istine potrebne tolike elaboracije, razmatranja i mudrovanja!?

Ruka na srcu ne ugrožava nikoga i nije znak agresije i prijetnje. Za razliku od prijeteći podignute pesnice.

I to je tako, ma što govorili naši dežurni "tutori", apatridi i kripto-komunisti presvučeni u "liberale", "socijaldemokrate", "antifašiste", "uljuđene ljevičare" i "zaštitnike" ljudskih prava i sloboda.

Nije li već vrijeme da se okrenu k sebi i počnu analizirati svoj skučeni i nakaradni fiktivni svijet koji postoji samo u njihovim glavama u kojima nema mjesta ni za što drugo osim za ideologiju i propagandu?

 

Zlatko Pinter