Osvrt na koncert Marka Perkovića Thompsona – više od glazbe, više od spektakla

Tjednima prije koncerta svjedočili smo gotovo histeričnoj kampanji protiv zdravog razuma i obične pristojnosti. „Urbani“, kvaziintelektualni komentatori, medijski povlašteni analitičari i samozvani povjesničari predviđali su katastrofu neslućenih razmjera – od ugroze ljudskih života do rušenja mostova i kolapsa grada. Taj narativ nije bio usmjeren protiv Thompsona kao osobe, nego protiv svega što on simbolizira: domoljublje, vjeru, povijesnu istinu i identitet.

Zanemarivao se jedan jednostavan, ali snažan podatak – 504.000 ljudi, velikim dijelom iz Zagreba i dijaspore, došlo je na koncert u miru, s ponosom i ljubavlju. Među njima su bili mladi ljudi, njih čak 80% između 15 i 35 godina.

Generacija slobodnih, neopterećenih ideološkim nametanjima, koja ne osjeća potrebu opravdavati se pred lažnim narativima prošlosti. Oni ne nose teret starih podjela, oni žele autentičnu priču – onu koja se temelji na istini, ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini.

Pljuvači nisu očekivali ovakav odgovor. Nisu znali što učiniti kada nije bilo nereda, mržnje, nego samo pjesme, suze, sjećanja i ponosa. Njihova uzaludna kampanja temelji se na strahu – strahu da bi se mogla srušiti njihova izmišljena povijest, povlastice i monopoli u javnom prostoru. Zato pokušavaju ušutkati, ismijati, relativizirati. No uzalud – njihovo vrijeme prolazi. Jer istina uvijek pronađe svoj put.

Koncert nije bio samo glazbeni događaj – bio je snažan simbol buđenja naroda. Simbol nade, vjere, jedinstva. Vidio sam to u očima mladih, ali i starijih – profesora, znanstvenika, liječnika, poduzetnika, branitelja, svećenika, časnih sestara, običnih radnika i roditelja. Pristojnih i ponosnih ljudi. Hrvatska kakvu želimo i volimo.

Ne, nismo ljudi bez povijesti. Domovinski rat je temelj ove države, a ne nametnuti antifašizam koji skriva zločine i relativizira istinu. Povijest je naša učiteljica – ona nas ne drži zarobljenima u prošlosti, nego nam pomaže razumjeti tko smo i kamo idemo.

Naša mladost nije ustašoidna, kako ih pokušavaju prikazati. Oni jednostavno vole svoje. I to se više ne može zaustaviti. „Hrvatska šutnja“ je završila. Ovo je početak nove paradigme – duhovne obnove naroda koja se više ne može ignorirati. Thompson je pjevač tog pokreta, ali nije njegov vlasnik – on je simbol onoga što mnogi osjećaju, a što je predugo bilo prešućivano.

S osobne strane, ponosan sam što nisam pripadao „orvelovski preodgojenima“. Zahvalan sam svojoj obitelji na vrijednostima koje su mi usađene: biti čovjek, biti kršćanin, biti Hrvat. I danas, desetljećima kasnije, stojim uz iste ideale – poštivati tuđe, ali voljeti i braniti svoje.

Koncert je završio, ali duh koji se tamo rodio neće nestati. To nije bio kraj, nego početak – novi početak Hrvatske koja zna tko je i kamo ide. A to su: Bog, obitelj, domovina, prijatelji i rad. Ljubav.

I da, neka se zna: „Thompsona nije moguće zabraniti, sviđalo se to nekome ili ne.“

“Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni.“

– Bl. Alojzije Stepinac

Mir vam i dobro!

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**