Ovakvu šansu Hrvatska nikad nije imala, ali mi smo najgori u Europi. Hrvatima su snovi ubijeni

Za Andreja Plenkovića članstvo Hrvatske u Schengenu i europodručju nije sredstvo nego cilj. Njemu nije problem to što njegova Vlada Hrvatsku nije osposobila da bolje iskoristi prilike, već same prilike predstavlja kao ispunjenje povijesnog sna.

Da smo mi dovoljno ambiciozni kao društvo, neiskorištene prilike puno bi nas više frustrirale od stvari koje nismo ni bili u poziciji ostvariti. Kažnjavali bismo svakoga tko s pozicije javne vlasti protrati naše vrijeme i povjerenje.

No hrvatski su snovi i ambicije, nažalost, davno ubijeni pa je traćenje vremena postalo nacionalni sport. Nije nam više važno na kojoj stanici staje naš vlak i koliko dugo vozi jer većina među nama smatra da on ne vozi nikamo ili vozi kamo mora i na to ne možemo utjecati. A ta je letargija jako opasno stanje iz kojega se moramo vrlo brzo trgnuti jer nas u suprotnom čeka još puno neiskorištenih prilika.

Hrvatska će se za dva mjeseca naći u elitnom društvu država koje su članice Europske unije, europodručja, Schengena i NATO-a.

Među probranih se 15-ak zemalja nalaze neke od najrazvijenijih na svijetu pa je to, što se klubova tiče, jedan od onih kojima želite pripadati težite li razvoju i prosperitetu.

Pohvalio se time i premijer Plenković, želeći u tjednu obilježenom optužnicama protiv bivših članova njegove Vlade i uhićenjem HDZ-ova lokalnog moćnika građanima poručiti da im budućnost nitko ne može ukrasti. Iako se pojedinci svojski trude i svi su redom politički povezani s njime.

No kombinacija članstva u svim euroatlantskim asocijacijama i samokontrole domaćih vlasti, koju premijer ističe kao ključni sastojak u svom antikorupcijskom receptu, trebala bi ipak osigurati dovoljne uvjete za gospodarski razvoj i rast standarda u Hrvatskoj.  Doduše, klub u koji ulazimo puno se više oslanja na jasna pravila i mehanizme njihove provedbe nego na samokontrolu u koju se uzda Andrej Plenković.

Samokontrola je vapaj očajnika kad sustavne devijacije potpuno nagrizu standarde, makar oni bili i strogo deklarativni. Kad s vrha piramide postavljate kriterij "nulte tolerancije na korupciju", a oni ispod vas imaju vrijednosni otklon od takve politike i pritom misle da vas drže u šaci, onda ih morate moliti da se kontroliraju.