Palestinci bježe na jug Gaze, ali ne mogu pobjeći od bombe: “Zračni udari su posvuda”

Još uvijek smo pod vatrom, još uvijek patimo... Bez vode, bez struje, bez hrane, kaže Palestinka Khadija

Čak i prije nego što je Izrael naredio da milijun Palestinaca napusti svoje domove i pobjegne na jug, Lubna je uzela svoju četvero djece i svu imovinu koju su mogli ponijeti i preselila u kuću prijatelja u Khan Younisu, bliže egipatskoj granici.

Obitelj je u početku mogla dijeliti sobu, ali sada, nakon izraelske naredbe i bombardiranja, to više nije moguće.

 

“Sada nismo jedina obitelj u kući. Postoje i druge obitelji. Spavamo sedam žena u istoj sobi, a muškarci su spavali vani”, napisala je Lubna u nizu poruka koje je sGvardijanompodijelila iz Khan Younisa.

“Nema struje ni vode”, rekla je. “Zračni udari su posvuda.”

 

Strašna nestašica vode

Implikacija iza naredbe stanovnicima sjeverne Gaze da se presele na jug u gradove kao što su Khan Younis i Rafah bila da je to nekako zbog njihove vlastite sigurnosti, ali Lubna kaže da je bombardiranje na jugu stalno. Kuća njezine prijateljice samo je za dlaku promašena.

“Kad kažem posvuda, to je doslovno posvuda”, rekla je o zračnim napadima.

 

 

Uz bombardiranje, najveća gora za njezinu obitelj je nedostatak vode. Gaza je već dva tjedna odsječena od opskrbe gorivom, tako da nema struje za rad postrojenja za desalinizaciju ili pumpe za vodu.

Čak i ako iz Egipta prođe više konvoja pomoći, Izrael im je zabranio dovoz goriva da ga ne bi koristio Hamas. Strašnoj nestašici vode se ne nazire kraj, a teška dehidracija već je raširena.

“Ovo je vrlo teško – svaka osoba može dobiti manje od jedne litre dnevno”, rekla je Lubna. UN-ov minimum za osnovno preživljavanje je 15 litara po osobi dnevno.

“Nema vode već tri dana”, dodala je.

“Mi jedemo konzerviranu hranu. Budući da nema vode za kuhanje ili čišćenje, koristimo plastične tanjure i žlice. Tijekom menstruacije vrlo je teško pronaći vodu da se očistim i obavim svoju rutinsku higijenu.”

 

Zatvoreni u sve manjem prostoru

Lubna je sa svojom 17-godišnjicom kćeri Salmom, 14-godišnjicom Ghenom, Sulimanom od 11 i Ahmadom koji ima samo osam. Zatvoreni su u sve manjem prostoru, nikad ne znaju hoće li sljedeća bomba biti ona koja će pogoditi kuću.

 

 

Opisala je svoju djecu kao “mirnu” u normalnim vremenima – mlade koji nisu radili probleme. No promijenili su se tijekom posljednja dva tjedna straha, više viču i postaju hiperaktivni.

“Želimo se vratiti normalnom životu”, rekla je Lubna. To se sada čini dalekom nadom, s prijetnjom kopnene ofenzive masovnih izraelskih snaga raspoređenih duž granice.

Konstantno bombardiranje juga natjeralo je mnoge od milijuna raseljenih Palestinaca da se zapitaju jesu li tamo sigurniji i da li bi bilo bolje iskoristiti svoje šanse kod kuće.

 

 

Agencija UN-a za pomoć i rad izvijestila je da su neki raseljeni ljudi napustili svoja skloništa posljednjih dana i vratili se na sjever.

“Svi razmišljaju o povratku, ali to je vrlo opasno”, rekla je Lubna.

 

Dan koji joj se urezao u sjećanje

Kao i Lubna, Khadija i njezina obitelj napustili su svoj dom u skladu s izraelskim uputama. Preselili su se u drugu zgradu u blizini gdje su dijelili stanove s prijateljima, njih ukupno 25, ali ni to očito nije bilo sigurno.

 

 

“Dobili smo poziv od izraelske vojske da se maknemo s ovog mjesta”, rekla je Khadija, što joj nije pravo ime. “Onda smo otišli u centar grada blizu bolnice, misleći da će nas to zaštititi.”

Ni to nije nudilo sigurnost, a okrug je i dalje bio žestoko bombardiran. Tako su krenuli na jug. “

Taj dan će mi biti urezan u sjećanje”, rekla je Khadija.

“Vozili smo se prema jugu i vidjela sam stotine ljudi kako hodaju pod žarkim suncem; žena koja je upravo rodila nagnuta nad mužem stavlja njihovu bebu u kutiju; djeca s invaliditetom, starci, svi pješice.”

 

Bez vode, bez struje, bez hrane…

Obitelj je sada u Khan Younisu, s 30 ljudi u stanu i ne osjeća se ništa sigurnije.

“Još uvijek smo pod vatrom, još uvijek patimo, još uvijek živimo bez najjednostavnijih životnih potrebština. Bez vode, bez struje, bez hrane”, rekla je Khadija. “Molim vas, zaustavite štakora.”

 

 

Dvadeset kamiona prešlo je granicu u subotu, prema dogovoru koji je tri dana ranije sklopio američki predsjednik Joe Biden, ali to je predstavljalo smiješan iznos pomoći.

Kamioni su prevozili hitne medicinske potrepštine, ali ne i hranu, vodu ili gorivo. Koliko je poznato humanitarnim agencijama, u nedjelju uopće neće biti isporuka.

Mir se čini još udaljenijim. Na “mirovnom summitu” u Kairu, glavni tajnik UN-a, António Guterres i drugi pozivali su na humanitarni prekid vatre, ali ondje nije bilo Izraelaca da čuju molbe, niti bilo kojih viših američkih dužnosnika.

 

 

Bombardiranje se nastavilo, a 360.000 izraelskih rezervista čeka uz svoje tenkove i oklopna vozila naredbu za pokret u Gazu. Guterres je život u Gazi nazvao “užasnom noćnom morom”, no za više od dva milijuna Palestinaca uskoro bi moglo postati još gore.