Patrijarh SPC Irinej, obožavatelj četničkog koljača Momčila Đujića, poklonio se zločincu Putinu sa željom da i Srbija postane dijelom "ruskog sveta"

Vijest o posjetu patrijarha SPC Irineja Kremlju i sastanku s ratnim zločincem Vladimirom Putinom nije izazvala gotovo nikakvu pozornost hrvatskih medija, ali je zato u Srbiji ne bez razloga "secirana" do najsitnijih detalja, što ne čudi, budući da je poglavar srpske Crkve nastupio kao politički izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Sama činjenica da je kao vjerski poglavar pristao na ulogu političkog medijatora između režima u Beogradu i lidera Ruske Federacije, dovoljno govori i o Irineju i o instituciji na čijem je čelu.

 Umjesto da se u skladu sa svojim poslanjem ponaša kao vjerski i duhovni autoritet zemlje iz koje dolazi i pastve koju predstavlja - kako i priliči jednom patrijarhu - Irinej se stavio u ulogu Vučićevog potrčka i ovoga puta zamijenio Aleksandra Vulina kojeg gospodar Srbije nije poslao iz taktičkih razloga. Naime, za Vučića je u ovom trenutku krize i ozbiljnih podjela u zemlji koja "baulja" i ne nalazi izlaza iz društvenog konflikta mnogo bezbolnije "uvaliti" Irineja koji će ne samo prenijeti njegove stavove obožavanom kremaljskom "caru", nego time i potvrditi kako je Srpska pravoslavna crkva na strani beogradskog režima a protiv prosvjednika.

 Irinej je tako, ponizno i snishodljivo, zločincu Putinu prenio poruku svoga gazde Vučića vezano za njegov dolazak na paradu u Moskvu (9. svibnja) kako bi zajedno proslavili "Dan pobjede nad fašizmom" (došlo vrijeme da se i fašisti diče "antifašizmom"), progovorio je i o "obojenoj revoluciji" u Srbiji (ponavljajući dobro poznate teze svoga nalogodavca), a jednako tako, izrazio je nadu kako će u budućnosti i Srbija biti dijelom "ruskog sveta"; i sve to na (lošem) ruskom, iz poštovanja prema domaćinu, idolu srpskih ekstremnih nacionalista.

 To su neki od detalja što su ih zabilježile kamere, a kako je tekao razgovor između Irineja, Putina i ruskog patrijarha Kirila kad su se one ugasile, nije teško pretpostaviti. SPC i njezin poglavar, koji su se sve do sada odbijali izjasniti o aktualnoj situaciji u Srbiji, ostali su uz vlast i tako dali "vjetar u leđa" Vučiću koji nastoji represijom suzbiti nezadovoljstvo širokih slojeva naroda udarima na intelektualce - prije svega studente, profesore, medicinare, kulturnjake…

 I nema tu nikakvog iznenađenja. Kao državna institucija, Srpska pravoslavna crkva nikad nije bila vođena univerzalnim duhovnim i humanističkim vrijednostima, nego je uvijek bila oruđe vlasti, pa tako i danas. Samo u slučajevima kad "dogori do noktiju" i vide kako vladar gubi tlo pod nogama i kako mu je narod u većini okrenuo leđa, oni se opredjeljuju protiv režima. Tako je bilo oduvijek, pa i devedesetih, u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića.

 Niti nakon mjeseci prosvjeda i masovno izraženog ogorčenja naroda u Srbiji aktualnom vlašću, vrh Srpske pravoslavne crkve (patrijarh Pavle, njegovi suradnici i Sveti arhijerejski sinod) nisu se oglasili vezano za uzavrelu situaciju koja je po svemu prijetila izbijanjem građanskog rata. Patrijarh Pavle se lomi, nije siguran hoće li prosvjednici uspjeti  većinu naroda dobiti na svoju stranu i još uvijek ne želi suprotstaviti "Voždu" u kojeg je do jučer vjerovao i klanjao mu se do zemlje, svesrdno ga podupirući. Jednako tako se ponaša i ekstremna desnica - vjerni Miloševićev saveznik i ratovima, pa i Dobrica Ćosić kao njezin najistaknutiji i najutjecajniji predstavnik. I jedni i drugi (i nacionalisti i SPC) htjeli su biti sigurni da će građanski bunt pokrenuti kritičnu masu dovoljnu da se svrgne Miloševića, što svjedoči o njihovom kukavičluku, oklijevanju i kalkuliranju čak i u najtežim situacijama kad je "biti ili ne biti" za narod i državu, što koju godinu poslije potvrđuje i "Otac nacije" i "Srpski Tolstoj". Evo što o tomu piše sam Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Kosovo (Beograd : Novosti 2004.) na str. 171.:

 "Patrijarh mi ispriča da će 15. septembra biti održan Sveti arhijerejski sabor, na kome bi trebalo da se razgovara o našem stanju. 'Šta da se čini, gospodine Ćosiću?' 'Ne znam, Vaša svetosti. Zaista ne znam. Možda treba sačekati da se iskristališe ovaj politički mutljag u kome smo. Bujici i oluji ne vredi se suprotstavljati. 'On me je gledao i šaputao: 'Majko božija, majko božija, šta da se čini?' 'Ne znam, Vaša svetosti', rekao sam i zaćutao".

 Miloševića je nezadovoljna svjetina predvođena oporbom (uz pomoć tajnih službi, utjecajnih pojedinaca iz vrha Uprave bezbednosti Vojske SR Jugoslavije, kriminalaca iz Zemunskog klana i paravojne formacije SDB-a, JSO) srušila pobunom koja je kulminirala 5. listopada 2000. godine, a patrijarh Pavle, Dobrica Ćosić i njihova branša ni 20 dana prije tog događaja još uvijek nisu zauzeli stranu.

 Mudro su šutjeli, čekali da se "iskristališe mutljag" - i tek nakon što su vidjeli da njihovom dojučerašnjem idolu i poslovođi projekta zvanog "Velika Srbija" (kojeg su oni uz pomoć akademika SANU, književnika i klera SPC) postavili na čelno mjesto CK SKS i omogućili mu vlast u Srbiji kako bi ga ostvario) nema spasa, odrekli su ga se.

 Tako će biti i sada. Srbijanski studenti i intelektualci bi to trebali imati na umu. Povijest jest učiteljica života, ali samo za one koji su u stanju iz nje nešto naučiti i ne ponavljati greške iz prošlosti.

 Ne postoji intelektualac u Srbiji - pa čak niti iz onih najnaprednijih i najdemokratskijih krugova (profesora, dekana, rektora, liječnika, lidera vodećih oporbenih stranaka, studenata, novinara, kulturnjaka), koji jednom jedinom riječju spominje odmak Srbije od "srpskog sveta" i "ruskog sveta", velikosrpske ideološke matrice, mir i suradnju sa susjedima i potrebu da se okrene nova stranica u povijesti ove zemlje, prestane sa stalnim konfliktima, izazivanjem sukoba i ratova i posezanjem za tuđim zemljama. I upravo činjenica, da se o tomu glasno i uporno šuti, govori nam sve: Srbija nema kapaciteta za bilo kakav ozbiljan demokratski pomak niti na pomolu snagu koja bi je povela na put ozdravljenja, jer da bi se to postiglo, većina Srba mora raskrstiti sa svojom mitskom prošlošću i okrenuti leđa osvajačkoj ideologiji koja već stoljećima donosi zlo i susjednim narodima i njima samima. Za to je potreba svijest o nužnosti prihvaćanja univerzalnih ljudskih i humanističkih načela u koja se ne uklapaju teorije o "izabranim", "nebeskim" ili povlaštenim narodima, a toga u Srbiji i među Srbima nema ni u naznakama.

 

Zlatko Pinter/PDN