Pazite što je ovaj dragovoljac odlučio nakon ranjavanja u glavu: Priča se da je bio nezamjenjiv
02. siječnja 1993. godine, poginuo je francuski dragovoljac i heroj Domovinskog rata François Roulet. Ovaj veliki heroj se postrojbama HVO-a priključio 1992., nakon što je ostavio duboki trag boreći se u redovima HV-a na bojišnicama istočne Slavonije.
Za slobodu hrvatskog naroda Bosanske Posavine život je položio u izvođenju akcije u dubini neprijateljskog teritorija 2. siječnja 1993., kao pripadnik 108. brigade HVO-a. Nema nikakve sumnje da je Roulet bio jedan od najsposobnijih vojnika od mnogih stranih dragovoljaca koji su došli pomoći braniti našu slobodu.
“O aktivnostima koje je inicirao moglo bi se puno pisati jer detaljno su opisane od strane zapovjednika postrojbi kojima je pripadao. Između ostalog bio je jedan od prvih vojnika HV-a koji je prešao u Bosansku Posavinu, čamcem preko rijeke, kako bi ustrojavao i obučavao snage obrane, više puta bio je ranjen, i spasio je svojim djelima živote mladih pripadnika HVO-a”, opisuje ga povjesničar Tomislav Šulj.
Nakon ranjavanja otišao u Francusku, pa se opet vratio
Nakon ranjavanja u glavu kratkotrajno se oporavio u Francuskoj i vratio se u probijanje Koridora. Poginuo je pri izvođenju akcije u neprijateljskom teritoriju zapadno od Brčkog u selu Donji Rahić u sukobu sa srpskim snagama. Nakon njegove pogibije zapovjednici 108. brigade HVO-a napisali su opširno izvješće o doprinosu ovog ratnika, u kojem su ga na kraju ovako opisali:
“Sa 2. siječnja 1993. naše snage gube nezamjenjivog čovjeka. Čovjeka koji je učestvovao u svim napadima i obranama na linijama na ovom području, u svim miniranjima, izviđanjima, davanju instrukcija i dogovorima o borbi protiv daleko jačeg neprijatelja. To nas zadužuje za duboku zahvalnost tom čovjeku čiji motivi dolaska i gubljenja života na ovim prostorima mnogim našim ljudima nisu jasni.”
Njegov suborac i prijatelj, sada također pokojni, Gaston Besson svoju knjigu “Život na meti” završio je svojevrsnom posvetom Françoisu:
“Posljednji prijatelj kojega sam pokopao bio je François. Bio je sa mnom u Vinkovcima gotovo dvije godine i s njim sam podijelio gomilu stvari. Umro je u borbi. Njegov me sprovod obilježio. Pokopao sam ga, ali nisam mogao biti tužan. On je bio mrtav, a mi ćemo svi umrijeti. U dubini duše znao sam da sam imao sreću što sam se izvukao, ali to nisam prihvaćao. Nastavak života bio je za mene svojevrsno odustajanje u trenutku kad sam već došao do određenog stupnja tuge i boli. Život je svojevrsna mediokritetska dužnost. Volio bih najviše da sam mogao plakati ili veseliti se na njegovom sprovodu. No, nije bilo ničega. Samo praznina. Nagnuo sam se nad njegov grob i rekao mu: “Ciao.”
Izvor: Dnevno.hr
