Petar Malbaša: “Bio sam vojnik s kamerom – danas me opet ponižavaju u mojem Sinju!”
Jedan od najboljih, ako ne i najbolji, ratnih snimatelja je Petar Malbaša. Sa svojom kamerom prošao je brojna ratišta, prije svega na prvoj crti obrane. Često se nalazio i u smrtnoj opasnosti, samo da slika i ton budu što bolji. Takve snimke stvaranja države nema nitko. Želja mu je bila da se krv i suze prolivene za hrvatsku Domovinu ne zaborave, ali ni pobjede.
Malbaša živi i radi u Sinju. Za svoja djela primio je i više nagrada i priznanja, a poglavito su mu drage, kako kaže, one koje su mu stigle od branitelja i ratnih zapovjednika, kao što su generali Gotovina, Krstičević i drugi. On je jednom riječju – svjedok vremena.
Međutim, kako malo koga u svojoj sredini priznaju i hvale, tako i ovaj legendarni ratni snimatelj u Sinju ne prolazi baš najbolje. Ne, nema problema s braniteljima i tzv. običnim ljudima, koji mu „skidaju kapu“, već s pojedincima u sinjskom Gradskom vijeću. Naime, pravi je skandal izbio ovih dana na tamošnjoj sjednici Gradskog vijeća, kad mu nisu dozvolili, ne da odgovori odnosno da sebrani, već ni da bude nazočan na njihovim sjednicama!
Drugim riječima, ako nisi na „liniji“ ili ti se nešto ne dopada – piši kući propalo je!
“U Sinju sam već navikao na razno razna podmetanja, prije svega od političara i politikanata. Ali, jadno je i žalosno što to istaknuti branitelji doživljavaju i u drugim sredinama. Ti pojedinci, dakle ne svi, koji su „ugrabili“ vlast nemaju nikakvog srama, misle da će dovijeka biti na vlasti. Neka im bude. Ja znam tko sam i što sam “,” kazao je Malbaša, čija je obiteljska kuća prepuna fotografija i drugog materijala s bojišta, a poglavito je ponosan što mu je i kćerka uspješno zakoračila u novinarske vode.
A, na pitanje, je li on zaista najbolji hrvatski ratni snimatelj, odgovorio je:
“E, sada, dal’ sam najbolji, naravno ja to ne ću reći, al’ da sam najviše vremena proveo s kamerom na prvim crtama s hrvatskim vojnicima – da, imam daleko najviše materijala snimljenog u Domovinskome ratu, e to mogu reći. 1991. godine počinje otvorena agresija na našu domovinu Hrvatsku, mene je zatekla u mom rodnom Sinju. Četnici i JNA krenuli su iz Knina, koji se nalazi 69 km od Sinja. Kijevo je bilo prvo na udaru, sravnili su ga sa zemljom, nastavili dalje prema Vrlici, okupirali ju, krenuli dalje prema Sinju. U tim trenucima imao sam samo dvije opcije; uzeti pušku i boriti se za slobodu svog naroda, braniti svoj dom ili uzeti kameru i boriti se istinom medijski protiv agresora. Odabrao sam ovo drugo, pet godina bio sam vojnik s kamerom.”
Drugim riječima, podsjećamo ga da nije bilo lako – on s kamerom, a drugi s oružjem u ruci…
“Sve bi zvučalo poput bajke kad to ne bi bio posao u kojem se gotovo svaki dan u uvjetima kad eksplodiraju bombe i granate, zrakom lete meci, a nikad se ne zna iz kojeg grma će iskočiti četnik. No unatoč tome, ili baš zato, ne smije biti prostora za strah. Najgore što ti se može dogoditi jest strah ili panika, tada ugrožavaš sebe i druge. Bio sam puno puta u takvim uvjetima gdje se puca, ajme, al najvažnije jest ostati miran. Ja sam na početku shvatio da mogu raditi taj posao. S vremenom dolazi iskustvo, znaš se čuvati, znaš što možeš, a što ne možeš. Osim što moraš čuvati glavu, moraš čuvati kameru, opremu.
Dogodilo mi se u operaciji ZIMA ’94 da mi je kamera stradala od velikog leda na vrhu Dinare na velikom snijegu i minus dvadeset. Mnoge moje kolege kao što su Saša Schmidtbaur, Saša Kavić, Hrvoje Polan, koji su radili za strance, prošli gotovo sva ratišta diljem svijeta, ističu da je najviše njihovih kolega stradalo za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj te susjednoj BIH. Broj poginulih novinara i snimatelja od Vijetnamskog rata nije bio toliki kao u Hrvatskoj 1991., i kad su bili namjerno ciljani.”
Sa svojom kamerom, našao se i u Kninu, kad su ga oslobađali…
“Da, bilo je to petog kolovoza 1995. operacija Oluja, hrvatski vojnik oslobađa kraljevski grad Knin, u tom trenutku bio sam s udarnom četvrtom splitskom brigadom PAUCI i sedmom brigadom PUME iz Varaždina. Kakav je to bio doživljaj! Snimati onu snagu hrvatskog vojnika, onaj ponos, hrabrost…. Tenkovi paraju kninski asfalt, ispred mene vijori se u kadru hrvatska zastava, penjemo se na kninsku tvrđavu, slavimo našu pobjedu. Oprostite, biti u tom trenutku na tom mjestu, snimati povijesne kadrove, mislim da još ni sam u potpunosti nisam svjestan koja je to vrijednost, koje lizadovoljstvo. Bože moj hvala ti na tom daru, hvala hrvatskom vojniku što mi je to omogućio, sačuvao me. Jer da oni nisu bili tako jaki, sposobni, da nisu imali tako hrabro srce, ne bi imao priliku danas pričati o danima pobjede.”
Poglavito mu je drago što je u vrijeme najžešćih bitaka bio u blizini danas već legendarnih ratnih zapovjednika. O tome kaže:
“Snimao sam mnoge od njih…generala Krstičevića, Koradea, Kapulara, Filipovića, Ademija, Kotromanovića, Argentinca, Vernera, Matijaša, Miličevića, Romića, Šundova, Škarpu itd. ali i samo manje poznate heroje, vitezove kao što su Joke Šerić, Apač Čugura, Smoljo, Markić, hrabre HOS-ovce iz Sinja (Dušan Jukić-Duća). Teško ih je sve nabrojiti. Naravno, snimao sam i generala Gotovinu, a kako i ne bih kad sam 1994. prebačen iz moje 126..sinjske brigade u zborno područje Split pod zapovjedništvom generala Gotovine, skupa s Mariom Tomasovićem, Zdenkom Lozom, Ivanom Zelićem i Antom Tadićem Šutrom i Petrom Škorićem. Gotovina je bio autoritet, rođeni vojnik, pravi profesionalac al’ i vojnik s puno ljubavi…da ne duljim, Gotovina ima dušu, plemenito srce, strašno je poštivao svakog vojnika. Danas, nakon toliko godina mogu slobodno reći da sam ponosan i sretan što sam imao priliku upoznati takvog čovjeka.”
Kad je spomenuo generala Gotovinu, podsjećamo ga da ga je snimao i kad je na jednom sastanku dijelio lekcije svojim vojnicima…
“To je bilo 6. kolovoza 1995. Na kninskoj tvrđavi u rezidenciji ratnog zločinca Mile Martića. 5. kolovoza 1995. trebao sam snimati razgovor s generalom Gotovinom na kninskoj tvrđavi no on nije želio, tada sam snimao Krstičevića, Koradea i Ademija. Pitao sam ga „Zašto Generale?“, i tada mi je on u jednom trenutku rekao neka dođem ujutro što ranije jer trebam snimiti nešto važno. Nisam znao što ću trebati snimiti. Ujutro oko osam sati počeo je čuveni brifing, imao sam šta i snimiti, pomalo i sam iznenađen. Iskreno, nisam očekivao od njega takav nastup. Svi su bili iznenađeni, u prostoriji se mogla čuti samo muha…održao im je lekciju kako se vojnik ratnik treba ponašati, bio je bijesan kao ris. Nekima se nije svidio njegov nastup, političari su ga tumačili na svoj način, politički, podmuklo, bezobrazno! Imao sam osjećaj kao da je znao kakva ga sudbina čeka za par godina … nažalost bio je u pravu. Mislim da svatko tko je pošten i normalan može ocijeniti pozitivno njegov nastup na tom brifingu.”
A što je Malbaši ipak bilo najteže snimati?
“Najteže mi je bilo snimati kad bi poginuo hrvatski vojnik u akciji te stradanja civila. Operacija ZIMA ’94, vrh Dinare, 23.12.1994. Četvrta splitska probija crtu četnika na minus dvadeset stupnjeva, a osamdeset centimetara snijega. Razbili smo četnike, a onda odjednom pred nama trče civili. Nije nam bilo jasno što se to događa! Četnici su doveli iz Banja Luke civile, Hrvate i Bošnjake kao radni vod, da im kopaju rovove, a ujedno ih drže kao živi štit. Na tom mjestu Male i Velike poljanice snimao sam javnosti dobro poznat slučaj kad otac, Hrvat iz Banja Luke plače nad ubijenim sinom. To je bilo toliko bolno gledati, snimao sam i plakao…otac se okrene prema nama i zahvaljuje nam što smo mu omogućili da vidi svog mrtvog sina Marka, gladi mu kosu punu snijega i u suzama govori: „Ništa proživio nisi, gdje te ubiše, na vrhu Dinare…al neka poginuo si za svoj hrvatski narod, za svoj narod hrvatski si poginuo!“ i danas mi suze poteku kad se toga sjetim.
Malbaša je bio zaposlen na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), ali i tamo je doživio razočaranje…
“Gledajte, dvadeset godina bio sam vanjski suradnik – snimatelj. Snimao sam sve do 2011. Nakon rata snimao sam po cijelom svijetu reportaže za HRT. Po cijeloj Americi više puta, Canada, Australija, Južna Amerika, Emirati – Dubai, Izrael, Tajland, Malezija, po cijeloj Europi. Ja sam dijete HRT-a, HRT-e mi je puno dao, naučio me poslu, dao sam i ja puno HRT-u i gle čuda! 2. veljače umire mi jedini pravi istinski prijatelj – Joško Martinović. HRT-e me poziva u specijalnu emisiju posvećenu Jošku. Sjedam u auto s njegovom punicom iz Sinja (Joškova supruga Jagoda Martinović je Sinjanka). Vozimo se prema Zagrebu u žurbi da stignem u emisiju reći dvije – tri riječi o svom prijatelju kojeg više nema nakon sedam godina teške bolesti i onda me dočeka veliko razočaranje. Na ulazu u HRT-e moja kartica, iskaznica od HRT-a – nevažeća! Ne mogu ući u zgradu!!! Prekinuli su mi suradnju bez ikakvog obrazloženja. Nakon toliko godina nisu rekli ni riječi kao da nikad nisam tu bio. Na moje mjesto dolaze neki drugi ljudi. E, moj Petre, to je život… ništa, idemo dalje!”
Žalosno je što u jednom dijelu političke scene u Vašem radu ne prolazite kako treba, da Vas neprestano „zakidaju“, ali… gospodine Malbaša, vjerujte da je tako slično s braniteljima i u nekim drugim sredinama – kažemo mu tek da ga utješimo.
“Znam. Čuo sam. No, zadovoljan sam i sretan što me braniteljska populacija u mom Sinju cijeni, odnosno vjerujem da je tako. Politička puno manje jer mnogima ne odgovaram. Nisam član ni jedne stranke, ne pripadam ni jednoj političkoj opciji, mnogima smetam jer sam svoj, a i ničiji. Mislim da me puno više cijene ljudi van Sinja, u to sam se uvjerio više puta na promocijama svojih filmova”, rekao nam je na kraju Petar Malbaša, čovjek čije će ime ostati zlatnim slovima zabilježeno u hrvatskom ratnom novinarstvu.
