PETRINJA, LJETO/JESEN 1991. - POČETAK RATA, OKUPACIJA I ZLOČINI SRPSKIH SNAGA

Na Petrinjskom području tijekom Domovinskog rata (1991-1995.), od srpskog agresora je ubijeno ukupno 589 civila i hrvatskih branitelja (od čega se njih 89 još uvijek vode kao "nestali"). Veliki dijelovi Banovine etnički su očišćeni već u jesen 1991. godine, a u mnogim mjestima od srpskih snaga počinjeni masovni zločini uz pljačku, palež i progone civila.

 Prva žrtva srpskih terorista na petrinjskom području, bila je 16-godišnja Josipa Kožić koja je 5. srpnja 1991. godine, bez ikakvoga povoda i razloga ubijena iz zasjede, u selu Gornja Budičina. Žrtva je završila s 18 prostrijelnih rana u tijelu. Putnički automobil u kojem je bila, iznenada je zasut vatrom iz automatskog oružja, pri čemu je Josipa poginula, dok su njezina sestra Snježana i vozač Vlado Dumbović ranjeni. Zločin je bio planiran i pripremljen, a namjera izazvati sukob širih razmjera s Hrvatima.

 Od početka procesa demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj (1989/1990. godine), Hrvati i svi drugi građani koji nisu bili na strani srpskih terorista, suočili su se s mržnjom onog dijela sugrađana srpske nacionalnosti koji nisu prihvaćali novu političku realnost i nastojali ostvariti svoju fikciju uspostave "srpske države" na hrvatskom teritoriju. Razbijanje Hrvatske najavljivano već tijekom velikih srpskih mitinga (od kraja veljače 1989. godine nadalje), srpski su teroristi na Banovini nastojali ostvariti naoružavanjem svojih skupina, uz oslonac na JNA - na Banovini te su snage bile skoncentrirane u vojarnama "Šamarica" i "Vasilj Gaćeša" (Petrinja).

 Prema podacima iz službene zabilješke Policijske stanice (PS) Petrinja, u petrinjskom garnizonu već je sredinom srpnja 1991. godine zapažen veći broj srpskih civila koji su tamo stigli kao "rezervni sastav" - od pozvanih 400, odazvalo se njih oko 200, te je zamijećeno kako se ovi "teritorijalci" obučavaju u rukovanju teškim naoružanjem (HR-HDA-1745-MUP RH-Operativni štab, Dnevna izvješća, br. 1.2.183. Službena zabilješka PS Petrinja, 17.7.1991).

 Djelatnici PS Petrinja već tada su raspolagali saznanjima kako se čeka na odobrenje "Saveznog sekretarijata za narodnu obranu" (SSNO) – Generalštaba (Oružanih snaga SFRJ) iz Beograda odnosno generala Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića za oružani napad na PS, pod izgovorom da "hrvatski mupovci ugrožavaju goloruki srpski narod na ovim područjima“ (Isto, Službena zabilješka PS Petrinja, 17.7.1991.).

 Ipak, do kraja kolovoza 1991. godine, Petrinja je bila pošteđena otvorenih napada. Policijska postaja napadnuta je 25. kolovoza 1991. iz vojarne "Šamarica", što je uzrokovalo velike materijalne štete. Tjedan poslije (2. rujna), JNA je pokušala zauzeti Petrinju, u čemu nije uspjela, ali zauzela je brdo Slatinu, tako da su hrvatske snage odsječene od Siska. Jak topnički napad (minobacačima i topovima), zabilježen je 13. rujna, iz vojarne "Vasilj Gaćeša". Pucalo se po civilnim objektima, pri čemu je najviše stradalo samo središte grada, a nešto slično ponovilo se i sutradan, 14. rujna. U napadnutim i razorenim dijelovima grada uslijedila je pljačka kuća i njihovo paljenje - i to i hrvatskih i srpskih domova (onih građana koji su svoje stanove napustili uslijed topničkih udara).

 Nekoliko dana prije, u okolnim mjestima (Kraljevčani, Pecki) izvršeni su masakri nad Hrvatima, pa civili bježe u Petrinju, gdje se privremeno smještaju. No, napadi na Petrinju sve su češći i sve žešći. Grad se bezobzirno ruši i pljačka, a nad hrvatskim civilima vrše zvjerski zločini.

 Dana 16. rujna 1991. godine, dok topnička oruđa iz vojarne „Vasilj Gaćeša“ pod zapovjedništvom oficira JNA, Slobodana Tarbuka razaraju grad iz kojeg Hrvati i svi drugi (pa i lojalni Srbi) bježe spašavajući gole živote a četnici, pripadnici srpske paravojske, "teritorijalci" i vojnici JNA ubijaju gdje koga stignu, u krugu tvornice za preradu mesa „Gavrilović“, pripadnik srpskih „krajinskih“ snaga iz Benkovca, Jugoslav Vidić, ničim izazvan, iz skupine je radnika izdvojio tehnologa Stjepana Komesa i mesarskim nožem mu odsjekao desnu ruku u predjelu lakta – zato što se (nekoliko dana prije), rukovao s predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom (prigodom njegova posjeta Petrinji). Komes je ubrzo umro, uslijed iskrvarenja i nepružanja pomoći.

 Opisani slučaj samo je jedan u nizu koji dokazuje kakav je naboj mržnje postojao kod srpskih terorista koji nisu prezali ni od čega.

Okružno državno odvjetništvo u Sisku podiglo je dana 18. srpnja 1994. godine optužnicu protiv ovog zločinca zbog kaznenog djela „protiv čovječnosti i međunarodnog prava“ koje je izvršeno „ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl.120. st.1. OKZRH“. Zločinac je tek siječnja 2014. godine pravomoćno osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Evo kratkog izvoda iz presude: „Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-39/1994 od 4. prosinca 1998. opt. Jugoslav Vidić proglašen je krivim što je 16. rujna 1991. u Petrinji u krugu Mesne industrije ‘Gavrilović’ u Sisačkoj ulici, kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, sa većim brojem neidentificiranih osoba sudjelovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju djelatnika navedene tvornice, a zatim iz grupe djelatnika izdvojio Stjepana Komesa, kivan na ovoga jer se rukovao s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom kad je ovaj bio u posjetu Petrinji, te mu oštrim željeznim predmetom odsjekao desnu ruku u predjelu lakta, zbog koje povrede i nepružanja odgovarajuće medicinske pomoći je Stjepan Komes ubrzo nakon toga preminuo.“ Zločinac je početkom 2023. godine uhićen u SAD-u i Hrvatska je pokrenula postupak za izručenje pravosudnim tijelima. Još uvijek je neizvjesno kako će se slučaj okončati.

 Okupacija Petrinje započinje 21. rujna (iako je jedan njezin dio bio zauzet dva tjedna prije), kad velika većina Hrvata napušta grad i odlazi na slobodni teritorij. Prema „Izvješću Vlade RH“ (od 26. lipnja 1998. godine) bio je to jedan od najvećih izbjegličkih valova, s ukupno 11.450 prognanika s petrinjskog područja.

 Od ukupno 12.163 stana, u Petrinji je uništeno više od pola (čak 7.083 stambene jedinice), što iznosi 58 % stambenoga fonda. Prema podacima agresora (Komande 39. korpusa "Srpske vojske Krajine"), u listopadu 1993. u Petrinji i okolici ostalo je samo oko 120 od otprilike 8.000, prijeratnih, Hrvata. "Glavni štab" tzv. SVK u lipnju 1993. godine iznosi podatke o preostalim Hrvatima u "SAO Krajini" (prema kojima od 433.595 stanovnika 7 % čine Hrvati, 2 %  „ostali“, a ostatak stanovništva su Srbi - ovdje se zamjećuje enormno uvećani broj Srba kojih nikad nije bilo toliko na okupiranim područjima).

 Na području Banovine djelovalo je više paravojnih srpskih skupina od kojih su najpoznatije bile one kojima su zapovijedali Stevo Borojević i Siniša Martić Šilt, te Stevo Bunčić Stiv i Dragan Sanader. Do kraja rujna 1991. godine, u ovoj hrvatskoj regiji bilo je oko 7000 naoružanih srpskih terorista.

 Poslije okupacije Petrinje, Srbi su pljačkali i palili kuće, te ubijali one koji nisu htjeli otići iz svojih domova ili nisu stigli pobjeći - pa i čitave obitelji.

Do kolovoza 2022. godine, na području Banovine registrirano je 44 masovne grobnice s ostacima žrtava srpskog agresora, od čega njih 8 na području općine Petrinja. Svakog 16. rujna (koji je proglašen Danom sjećanja), Petrinjci se prisjećaju svojih žrtava i odaju im počast polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom.

 Među brojnim zločinima počinjenim nakon okupacije ovog hrvatskog grada, ostaje zabilježen i onaj nad četveročlanom (hrvatsko-srpskom) obitelji Kozbašić (otac Milan - Hrvat; majka Gordana - Srpkinja i njihova djeca, 8-godišnji Alen i 13-godišnja Tamara). U noći, 4/5. studenoga 1991. godine, u njihov dom (u ulici Ivana Meštrovića 11) upala su dvojica srpskih "specijalaca" i pobili ih vatrenim oružjem (najprije malenoga Alena u prizemlju, potom ostatak obitelji koji se nalazio u to vrijeme u potkrovlju kuće). Netko je u vodstvu srpskih terorista zaključio kako su Kozbašići naklonjeni "ustaškoj strani" i "špijuniraju za njih" - i to je bilo dovoljno za počinjenje ovog groznog zločina u kojem nije bilo milosti ni za malodobnu djecu.

 U jednoj od masovnih grobnica na području Petrinje, završila je i hrvatska starica Ankica Konjuh, koju je srpska propaganda preko Klare Mandić i "Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva" godinama predstavljala kao "Židovku ubijenu od ustaša u Petrinji". Tu su kampanju po direktivama iz Beograda širili po svijetu - pa i u Izraelu - ne bi li dokazali da su Hrvati fašisti i antisemiti koji namjerno ubijaju pripadnike židovske zajednice - sve dok na kraju istina nije otkrivena. Naime, Ankicu Konjuh (Hrvaticu) ubili su srpski okupatori poslije osvajanja Petrinje i bacili je u jednu od brojnih masovnih grobnica.

 Banovina i Petrinja podnijeli su golemu žrtvu tijekom Domovinskog rata, ali su njezini ljudi pokazali i zavidnu hrabrost u borbama diljem Hrvatske, pa i operaciji konačnog oslobađanja Banovine u VRO "Oluja", kolovoza 1995. godine, baš kao što i danas, poslije svih nedaća izazvanim potresima, ostaju u svome zavičaju spremni uvijek iznova boriti se za mjesto pod suncem.

Zlatko Pinter/PDN