Plenkovićevom HDZ-u Tuđman bi bio desni ekstremist

Ne znam koliko je članstvo HDZ-a svjesno i koliko uspijevaju, suočeni sa svim elementima značajnim za zauzimanje osobnog stava o kandidatima za predsjednika stranke na skorašnjim izborima, uočiti da se na tim izborima u biti bira politički pravac, a ne samo čovjek. Od čovjeka kome će dati potporu ovisi politički profil HDZ-a, ovisi odnos prema ciljanom izbornom tijelu i u konačnici, ovisno o uspjehu na parlamentarnim izborima, to može značajno utjecati na usmjerenje cijele Hrvatske. Zato je važno jasno razlučiti suštinu i sadržajno značaj poruka aspiranata za funkciju predsjednika stranke i bez strasti analizirati njihov odnos i stavove prema najvažnijim nacionalnim pitanjima.

Kako trenutno stvari stoje, baš nitko se ne usuđuje iskoračiti na neupitan nacionalni teren i stranku programski preusmjeriti na pitanja na kojima je bila nepobjediva od nastanka do 2000. godine. Jedna od najopasnijih teza, koja je već poprimila programski i profilni značaj HDZ-a je gotovo paničan bijeg od desnice, pri čemu se pod desnicom smatra gotovo sve primarno nacionalno i sva pitanja nacionalne i identitetske naravi se javno guraju na područje krajnje desnice ili tzv. ekstremizma. HDZ je, a to je vidljivo već poduži niz godina, upao u zamku antife ili ljevice na hrvatski način, pa je pokušavajući izbjeći nametnuti stereotip da su nacionalna pitanja i pitanja nacionalnog identiteta stvar prošlosti, izraz destruktivnih, neciviliziranih pa sve do fašističkih ideologija i zadrtosti, čime je, upravo takvim usmjerenjem, stranka koja baštini stečevine nacionalnog preporoda, ugazila na tuđi teren gubeći sve više svoju izvornu prepoznatljivost i odričući se vlastitog identiteta neuspješno traga za novim ne uspijevajući ga osmisliti ili pronaći. Jer ga niti nema izvan fikcije.

Na prostoru kojim Plenković kormilari HDZ-om nema mogućnosti proširenja nacionalnog utjecaja stranke, a zbijajući se na teren daleko bolje organizirane ljevice s jasno profiliranim ideološkim obilježjima i izuzetno razgranatim spektrom izvanpolitičkih uporišta od civilnog društva, preko medija, kulture do obrazovanja, HDZ od prirodno nadmoćnog političkog pokreta, postaje virtualna inačica ljevice, s deklarativno drugačijim predznakom, a esencijalno istim ili sličnim profilom, čije izborno tijelo se sve više svodi na interesni savez i sužava po mjeri ljevice. U takvim okolnostima, jedino u takvim okolnostima, je moguće da izrazito manjinska politička i društvena struktura ljevice bude društveno silno nadmoćna, a politički i stranački ravnopravna u državno-političkom rasporedu moći u Hrvatskoj.

Rukovodstvo HDZ-a je svoju profilnu anacionalnost i politički provincijalizam u odnosu na autoritete i uzore izvan hrvatskog naroda i hrvatske povijesnosti, uz višegodišnju kampanju ljevice, nametnulo članstvu kao pravilo i program, a dobrim dijelom i svome izbornom tijelu pa je doslovno svakodnevna javna poruka svih vodećih hadezeovaca postala refleksni otklon, gotovo na razini gnušanja od ekstremne desnice i ideologije. Ne bi to bio problem da u Hrvatskoj u javnom diskursu doslovno sve bitno nacionalno i kršćansko nije pretvoreno u ekstremnu desnicu, a taj trend se nastavlja, pri čemu je ljevicu, koja je godinama bila nositelj ekstremizacije nacionalnog prostora, sad ubitačno zamijenio upravo HDZ.
I to je vrhunski politički i civilizacijski paradoks.

Stranka, u čijim temeljima je apsolutno najvažnija stečevina preporod nacionalne samosvijesti i nacionalno-kršćanskih vrijednosti, danas svoj profil zagovara, traži i usmjerava na potpunim suprotnostima, proglašavajući svoje vrijednosne temelje – desnim ekstremizmom. Uoči skorašnjih izbora u HDZ-u to je postalo vidljivije nego ikada, gotovo tragikomično. Rukovodstva HDZ-a nakon Tuđmana su toliko snažno i jasno, prešutno, ali i otvoreno prihvaćala nadmoć antifa ideja, toliko su ideje ljevice i njihove promotore, kako u zemlji, još i više one izvanjske, uzimali nekritički kao neupitne uzore nekakvog modernog društva ili civilizacije da je to postalo gotovo tragikomično gledati, a takav neumni i provincijalni sindrom pri razumnom razmatranju može izazvati samo sažaljenje, nikako poštovanje. Takav bijeg od sebe, od dokazanih pobjedničkih programskih elemenata i pobjedničkog profila, vjerojatno je teško pronaći u suvremenoj političkoj povijesti.

Tragikomičnost u svemu je, uz odricanje i bijeg od svoje vrijednosne i idejne nadmoći, u tome što otkad postoje filozofske i političke ideje ljevice, nikada te ideje, programi i politike nisu bile besmislenije, nelogičnije, teorijski i praktično neutemeljenije, nikada još tamo od 19. stoljeća nisu bile slabije i ranjivije. I upravo kada se diljem suvremenog svijeta te ideje gase, postaju u mnogo čemu ruglo, a njihovi protagonisti se ili pokušavaju prestrojiti ili postaju krajnje militantne umiruće skupine, u Hrvatskoj, gdje je tzv. desna ideja dobila materijalnu potvrdu i postala slobodarski iskorak, te umiruće i vrlo militantne lijeve ideje i opcije uzdižu se u uzor i to upravo od politički i civilizacijski dokazanog baštinika njihovih suprotnosti.

Inzistiranje svih viđenijih hadezeovaca danas, a pogotovo otklon ili šutnja potencijalnih kandidata za predsjednika nasuprot Plenkovića, koji od dolaska na čelo stranke sustavno potiče kriminalizaciju nacionalno-kršćanskih vrijednosti u politici i javnom diskursu, što je nužno antisuverenistička platforma i posve suprotna izvorištima HDZ-a, više nego jasno ukazuje da nitko od njih niti ne pomišlja ozbiljno preusmjeriti stranku i da se u biti radi samo o goloj borbi za moć na istoj političkoj platformi. S te izazivačke pozicije nitko ne može pobjediti Plenkovića, jer članstvo na izborima neće imati niti jedan razlog mijenjati čovjeka, koji dokazano uspješno plovi na toj platformi, drugim kormilarima iste platforme. Ako se ne mijenja cesta, auto, cilj, zašto bi netko mijenjao vozača, koji sve to provjereno uspješno postiže? Ili, ako se ne mijenja programsko-politički put besmisleno je mijenjati lidere, a nemoguće je očekivati zaustavljanje osipanja izbornog tijela, da ne govorimo o iskoraku u izbornom prostoru i rezultatima.

HDZ danas najveći problem ima u tome što je najvažnije svoje prirodne vrijednosti i kompletnu društvenu strukturu, koja ih baštini, proglasio ekstremizmom, prihvaćajući propale ili umiruće ideje i vrijednosti, s kojima na području izbornog tijela ljevice, njihovog prirodnog baštinika, nema nikakvih izgleda. Svrstavajući se iza umirućih globalnih procesa, HDZ se sve više i nužnije promeće u svoju suprotnost, nužno se odriče uporišta u hrvatskom narodu i postaje marginalna činjenica, ne samo na valu nezaustavljivih procesa u Europi, nego i u hrvatskom narodu. Tu, na toj poziciji može vegetirati i ostvarivati interesne satisfakcije dijelu članstva i vezanog izbornog tijela, sve dok se ne pojavi ozbiljan pokret s jasno profiliranim programom i s vrijednostima, kojih se HDZ odrekao. Ta neumitnost se može privremeno i odgađati različitim modelima ometanja razvoja takve alternative, no s nužnim opadanjem moći HDZ-a, sve više će slabiti i takve mogućnosti.

Zato Hrvatska u najširem smislu nema razloga očekivati preusmjerenje državnih politika i općeg smjera društva od raspleta izbora u HDZ-u, sve dok se u toj stranci ne pojavi program i čovjek, ljudi, koji će reafirmirati nacionalne i kršćanske vrijednosti, bez kojih nema ni govora o suverenitetu nacije. Jedina mogućnost za reformaciju HDZ-a je povratak idejama i vrijednostima koje današnji HDZ smatra ekstremno desnim. Jer te vrijednosti nisu nikakvi ekstremi, nego stvarne matične i pretežite vrijednosti hrvatskog naroda, a postaju sve jasnije i sigurnije temelji političke profilacije Europe, koja se pokušava otrgnuti ubitačnom stisku stvarnih ekstrema – onih lijevo-liberalnih.

U Hrvatskoj imamo paradoksalnu činjenicu da stvarni ideološki ekstremi drže kontrolu nad svim relevantnim procesima u zemlji, a svoju poziciju i prihvatljivost grade i brane, te održavaju ekstremizacijom većinskih vrijednosti. Za to je apsolutno najodgovorniji HDZ. HDZ, koji svoje temelje javno potiskuje na pozicije neprihvatljivog ekstrema, neusporedivo je opasniji i pogubniji od najrigidnije antife, jer s antifom hrvatski narod nema dvojbi pa se zna postaviti prema njima, dok zbog neimanja pobjedničkog izbora još uvijek, i uspomena na nacionalno-preporodnu slavu pod znakom HDZ-a, sve manji, ali nezanemariv broj ljudi, ili pasivno čeka uzdajući se u nekog novog na čelu HDZ-a, kreditirajući čistu iluziju, ili pokušava pronaći novo političko i identifikacijsko rješenje.

Ako prvenstveno sebi želi dobro, HDZ se mora zamisliti nad ovim činjenicama, pri čemu tek ako imaju snage učiniti strateški povratak svojim pretežitim nacionalnim korijenima i dekriminalizirati umjetno proizvedeni desni ekstremizam u Hrvatskoj, mogu biti korisni hrvatskom narodu. Bez toga mogu biti jedino privremeno korisni sve užoj i nemoćnijoj vlastitoj stranačkoj strukturi, koja će nužno biti sve nezadovoljnija, jer će se moći sve manje podijeliti, a proporcionalno će rasti društvena kompromitacija i omraženost, koja se više ne može kompenzirati Beljakom i sličnim političkim protuhama.