Pobjedu žele pretvoriti u krivnju: Oluja ponovno na udaru

Oluja nije za ispriku: politički pritisci, provokacije i pitanje tko oblikuje narativ o Domovinskom ratu

Nakon incidenta s „prahom“ ponovno otvorena tema – ali poruka ostaje ista: Hrvatska se nema kome ispričavati

Nakon što je u ured Inicijativa mladih za ljudska prava stigla kuverta s prahom koji se, nakon intervencije policije, kriminalističke službe i vojske, pokazao kao bezopasni izbjeljivač brašna, cijeli slučaj ponovno je otvorio staru raspravu koja u Hrvatskoj nikada zapravo nije zatvorena – treba li se država ispričavati za operaciju Oluja.

Oluja nije za ispriku: politički pritisci, provokacije i pitanje tko oblikuje narativ o Domovinskom ratu I dok nadležne službe rade svoj posao i utvrđuju okolnosti ovog incidenta, puno je važnije ono što stoji u pozadini, jer se radi o organizaciji koja već godinama sustavno zagovara stav da bi Hrvatska trebala uputiti ispriku za događaje tijekom i nakon Oluje, pri čemu se u javni prostor uporno pokušava uvesti narativ o „dvije istine“ i „dva sjećanja“.

No činjenice su jasne i nepromjenjive.

Operacija Oluja bila je legitimna vojno-redarstvena akcija kojom je Hrvatska, kao međunarodno priznata država, oslobodila svoj okupirani teritorij, uspostavila ustavno-pravni poredak i okončala višegodišnju agresiju, a konačne presude međunarodnih sudova jasno su odbacile tezu o bilo kakvom planiranom zločinačkom pothvatu državnog vrha.

Zato svako ponovno otvaranje pitanja isprike ne djeluje kao potraga za pravdom, nego kao pokušaj političkog preoblikovanja istine.

U tom kontekstu posebno odjekuje program razmjene mladih pod nazivom „Kada kažeš Oluja“, u kojem se govori o dvije suprotstavljene interpretacije, jednoj kao oslobođenju, drugoj kao stradanju, čime se stvara okvir u kojem se izjednačavaju stvari koje po svojoj prirodi nisu iste, jer se zanemaruje temeljna činjenica da je Oluja bila završni čin obrane države, a ne početak sukoba.

Inicijativa mladih za ljudska prava kao regionalna organizacija koja djeluje kroz projekte suočavanja s prošlošću i financira se kroz međunarodne fondove i programe, uključujući europske inicijative poput Erasmusa, formalno promiče dijalog i ljudska prava, ali njihovi istupi o Domovinskom ratu redovito izazivaju prijepore upravo zato što u velikom dijelu javnosti ostavljaju dojam relativizacije agresije i pokušaja nametanja politički prihvatljivijeg narativa.

Upravo zato mnogi u Hrvatskoj s razlogom postavljaju pitanje kome zapravo koristi stalno vraćanje teme isprike, jer kada se takve rasprave otvaraju bez jasnog priznanja konteksta rata i bez poštovanja prema činjenici da je Hrvatska bila napadnuta, tada one ne vode pomirenju nego stvaranju novih podjela.

Istodobno, incident s kuvertom, koliko god bio ozbiljno shvaćen u sigurnosnom smislu, ne mijenja suštinu stvari, jer je poruka koja se kroz ove rasprave provlači već poznata, a to je pokušaj da se Oluja izvuče iz okvira legitimne vojne operacije i stavi u politički prostor stalnog preispitivanja.

No za velik dio hrvatske javnosti, a posebno za branitelje, granica je jasna.

Hrvatska je vodila obrambeni rat i oslobodila svoj teritorij, a Oluja ostaje simbol pobjede, a ne razlog za ispriku.

I zato se, unatoč svim pokušajima reinterpretacije, osnovna poruka ne mijenja – istina o Domovinskom ratu nije stvar političkog dogovora, nego činjenica koja se ne može prepravljati.