Pobuna Srba u Hrvatskoj i put prema „Krvavom Uskrsu“

Premda na izborima nije ostvarila značajniji uspjeh, Srpska demokratska stranka (SDS) postupno se profilirala kao ključni politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, što je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) prešutno prihvatila. Unatoč tome, SDS nije priznao legitimitet nove hrvatske vlasti, jer je svoje političke ciljeve mogao ostvarivati prvenstveno izvan institucionalnog okvira, oslanjajući se pritom i na izvanparlamentarne, pa i nasilne metode.

U tom kontekstu vodstvo SDS-a bojkotiralo je konstituirajuću sjednicu prvoga višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990., a njegovi su zastupnici u rad Sabora uključeni tek sredinom lipnja. Već krajem istog mjeseca započinje konkretna provedba političkih ciljeva kroz reorganizaciju upravno-teritorijalnog ustroja Socijalističke Republike Hrvatske. Tako je 27. lipnja 1990. u Kninu osnovana Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like, kojoj su se do prosinca pridružile općine s većinskim srpskim stanovništvom, uključujući Benkovac, Donji Lapac, Dvor na Uni, Glina, Gračac, Knin, Obrovac i Titovu Korenicu. Privremeno predsjedništvo, sastavljeno od čelnika tih općina, predvodio je Milan Babić.

Ustavne promjene donesene 25. srpnja 1990., kojima su uklonjene socijalističke odrednice i najavljen novi demokratski ustav, dodatno su zaoštrile političke odnose. Najave da će Hrvatska postati nacionalna država hrvatskog naroda, uz zajamčena prava manjina, dio srpskog stanovništva doživio je kao prijetnju dotadašnjem statusu konstitutivnog naroda. Kao odgovor, istoga dana u Srbu je održan tzv. „Srpski sabor“, na kojem je osnovano Srpsko nacionalno vijeće (SNV) te donesena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj.

SNV je već 31. srpnja 1990. odbacio ustavne promjene i državne simbole Republike Hrvatske te najavio referendum o autonomiji. Nakon što su hrvatske vlasti tu odluku proglasile nezakonitom, izjašnjavanje je provedeno izvan institucionalnog okvira od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. Prema organizatorima, velika većina sudionika podržala je autonomiju, što je 30. rujna u Srbu rezultiralo njezinim proglašenjem.

Paralelno s političkim procesima dolazi do eskalacije sigurnosne situacije. Dana 17. kolovoza 1990. izbija oružana pobuna dijela srpskog stanovništva, potaknuta odlukom hrvatskog MUP-a o povlačenju naoružanja pričuvnog sastava milicije iz pojedinih policijskih postaja. U više sredina, osobito u Kninu i Obrovcu, oružje nije predano, već je distribuirano lokalnom stanovništvu, koje potom organizira straže i blokade prometnica. Intervencije hrvatskih vlasti dodatno su otežane prijetnjama Jugoslavenske narodne armije (JNA), a srbi navedeni dan smatraju kao početak rata u Hrvatskoj.

Tijekom jeseni 1990. pobuna se intenzivira, a pobunjeni Srbi u više slučajeva preuzimaju ili blokiraju transport naoružanja, uz povremene oružane sukobe s hrvatskom policijom. Kulminacija tog procesa dolazi 21. prosinca 1990. proglašenjem Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine u Kninu. Prema donesenom statutu, riječ je bila o teritorijalnoj autonomiji unutar Hrvatske i SFRJ, s vlastitim zakonodavnim, izvršnim, pravosudnim i policijskim strukturama.

Početkom 1991. dolazi do daljnje institucionalne i sigurnosne eskalacije. Vodstvo SAO Krajine proglašava prestanak nadležnosti MUP-a Republike Hrvatske na području pod svojom kontrolom te osniva vlastiti Sekretarijat za unutarnje poslove na čelu s Milom Martićem, a u sastav SUP-a SAO Krajine 04. siječnja 1991. ušle su SJS Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac i Titova Korenica.

U takvim okolnostima Predsjedništvo SFRJ 9. siječnja 1991. naređuje razoružavanje svih neregularnih formacija, što dodatno produbljuje političku krizu. Iako su određeni dogovori između hrvatskog vodstva i JNA privremeno smirili napetosti, situacija je ponovno eskalirala krajem siječnja nakon propagandnih istupa i mobilizacijskih mjera.

Prvi otvoreni oružani sukob izbio je početkom ožujka 1991. u Pakracu, gdje su pobunjeni Srbi preuzeli policijsku postaju, a hrvatske snage ubrzo uspostavile kontrolu nad gradom. U sukob se uključuje i JNA, pri čemu dolazi do prve razmjene vatre s hrvatskom policijom te primjene taktike tzv. „tampon zona“, formalno zamišljenih kao sredstvo razdvajanja sukobljenih strana, ali u praksi usmjerenih na ograničavanje djelovanja hrvatskih vlasti.

Napetosti dodatno rastu krajem ožujka 1991., kada pobunjeni Srbi preuzimaju kontrolu nad Nacionalnim parkom Plitvička jezera. Hrvatska policija 31. ožujka provodi akciju ponovnog uspostavljanja nadzora, pri čemu dolazi do oružanog sukoba s ljudskim žrtvama na obje strane. Taj događaj, poznat kao „Krvavi Uskrs“, označio je prijelaz iz političke krize u otvoreni oružani sukob i najavio početak rata u Hrvatskoj.