"PODRAVINA ZA BANOVINU"

Potresna svjedočanstva stradalih u razornom potresu, priča o tuzi, ali i velikom srcu Đurđevčana!

Nije puno trebalo da se Peščani, a odmah i ostali Picoki, Podravci prime posla. Veliki potresi na Banovini, mnogo raznih sudbina, nema veze što se bliži Nova godina, znali smo da doček neće te godine biti kao ranijih godina.

Posljednjeg tjedna nikad viđene godine, posljednjeg utorka, zatresla se Hrvatska.

Nepunih dva sata od tada, kada se saznao uzrok, mjesto i posljedice katastrofalnog potresa, prema tuzi i jadu, prema Petrinji i Glini, prema zabačenim selima u okolici stradalih gradova, ekipa mladih ljudi, dokazanih i iskusnih volontera iz đurđevačkog kvarta Peski, jure u kombiju prema nemoći stradalih.

Goran, Matija, Jurica, Robert-Điđi i Gele naoružani lopatama, bez puno filozofiranja, hitaju pomoći. Nose sa sobom veliko suosjećanje, brigu i utjehu svih Picoka. Među prvima su otišli na Banovinu. Bauljali su po selima djeleći hranu, deke, sve što se imalo.

Bijeli kombi nije još ni odvozio kilometar, a već kreće i spontana akcija preko društvenih mreža o potrebi prikupljanja pomoći za stradalnike.

Sutradan, u srijedu, već od 8 sati Društveni dom Mladen Markač u Đurđevcu pod opsadom je divnih ljudi, koji nose hranu, deke, vodu i sve što je potrebno stradalnicima u prvim trenucima tragedije. Koliko god javljali s terena da navijačke skupine i pojednici smetaju na potresom pogođenoj Banovini, ispalo je da su baš ti prozvani odradili veliki dio posla, a državne institucije su zakazale. 

Velik broj volontera, djevojaka i mladića, razvrstavaju prikupljeno i utovaraju u teretno vozilo. Već nakon tri sata do vrha pun kombi potrepština spreman je za odlazak.

Rekordno brzo, odlično organizirano. U tih tri sata javljaju se Đurđevčani, vlasnici teretnih vozila, i stavljaju na raspolaganje i sebe i svoja vozila. Na takvom voznom parku pozavidjelo bi i neko manje transportno poduzeće.

Zbog što bržeg transporta, kreće prva pošiljka u dva vozila s terenskom ekipom i prikupljenom pomoći.

U Petrinju se stiže u 14 sati gdje nas dočekuju volonteri Simbad Hađić i Danijel Barukčić. Domaći dečki, koji znaju sva sela i zaseoke Petrinje i Gline i koji su dobro upoznati komu je najhitnija i prijeko potrebna pomoć u namirnicama i ostalom.

Nižu se kaldrme, zaseoci i sela, Jabukovac, Bačuga Gornja i Donja, Šušnjari, Gornja Mlinoga… Kuće i kućice bez dimnjaka, s osutim crjepovima na krovovima, napukle i izbrazdane tektonskim silama potresa. Mahom staračka domaćinstva s nekoliko grla stoke.

– Živjelo se tu dobro prije rata, moglo bi se i dalje da ima mladih – priča nam Simbad i nastavlja:

– Pitomi i izdašni su ti bregovi, no jednostavno nema mladih…

Ipak, dolazimo do kuće mlađe obitelji s troje djece koja zbog stoke nije napustila ruševnu kuću. Skromni su, djeluju apatično.

– Imali smo malo, ostali smo i bez toga malo. Topli krevet i siguran krov nad glavom, jedino je što sada želimo i trebamo – tiho, previše tiho, govori nam otac obitelji Siniša.

Dodaje da će se vjerojatno odseliti kada zbrinu stoku.

Blatnjav puteljak dovodi nas do 70-godišnjeg Josipa u Jabukovcu.

Krasna kuća, s novom fasadom i uređenim gospodarskim zgradama. Kuća izgleda kao da nije pretrpjela oštećenja. No, ipak, čovjek spava, kao i svi koje smo obišli, u traktorskoj prikolici ispod cerade. Oprezno, gotovo na prstima, pokazuje nam unutrašnjost kuće.

Strava kao iz horor filmova. Noseći zidovi pomaknuti su iz temelja s raspuklinama od nekoliko centimetara, raspucala je i posuta žbuka po podovima.

– Godine 1986. sagradio sam kuću i gospodarske zgrade. Kuću je do temelja uništio rat. Čekao sam na obnovu 10-ak godina i uspio sam sagraditi novu kuću. Zadužio sam se i nedavno stavio novu fasadu. Eto, srušit će se i ova. Više kuće neću graditi – s gorčinom i sjetom priča nam Josip.

U pet-šest sela i zaseoka koje smo obišli i podijelili prikupljenu pomoć bilo je 30-ak mahom starijih ljudi. Oko 18 sati, kao u inat, počela je padati i hladna kiša. Obilazimo po mraku i dijelimo pomoć.

Prokisli, tužni, s gorčinom i u duši i u grlu. Tragedija i jad koji se ne može opisati.

Oko 20 sati konačno i mobiteli imaju signal na putu prema Glini. Zovemo “bazu” na Peskima. Saznanje nas malo trgne i digne od tuge. Cijeli dan Đurđevčani su donosili pomoć i po procjenama skupljeno je više od 150.000 kuna u hrani, dekama, higijenskim potrepštinama i ostalome.

Nije se brojalo koliko kombija, kamiona je otišlo pravac Banovine. Rajko je napravio drvene krevete, opet BBB Đurđevac na djelu. 

Svaki sa svojim mislima, pomalo slomljeni, ali neizmjerno ponosni na naše Picoke i cijelu Hrvatsku vraćamo se kroz kišnu noć u našu dragu Podravinu.

Na iskrene i tople želje za novu godinu koje su nam uputili ti nesretni ljudi, uzvratili smo s onim što smo dovezli sa sobom, a ponajviše s velikom dušom i srcem Picoka. Nisu tu samo Picoki, dolaze ljudi iz cijele tzv. Đurđevačke Podravine.

Bilo je to prije dvije godine i na današnji dan i na Novu godinu i još puno dana išlo se na Banovinu.