Pokolj u Kostrićima
Do Kostrića, sela koje zovu najtužnijim u Hrvatskoj, vodi blatnjav, neasfaltiran put. Jutarnje sunce tek što je rastjeralo banijsku maglu. Napuštamo državnu cestu koja od Hrvatske Kostajnice vodi prema Petrinji. Kod mjesta Majur oštro zaokrećemo udesno i penjemo se uzbrdo. Na uski makadam koji vodi – tako nam barem izgleda na prvu – Bogu iza nogu.
– Ovdje se poslije "Oluje" nije moglo proći. Sve je bilo zaraslo, džungla je progutala put. Onda je Pero Bašić, koji je penziju zaradio u Njemačkoj, nabavio bager da to prokrči. Nasuli smo i šljunka, doveli struju, pa je put sada prohodan – objašnjava nam umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan.
U ratu je zapovijedao obranom Sunje. U miru prikuplja dokumentaciju o ratnim zločinima koje su srpske jedinice počinile u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Onaj drugi put, koji je vodio iz smjera Kostajnice, i danas je zarastao u šikaru. Njime, tvrdi Pandža, ni traktorom ne bismo mogli proći.
Penjemo se još uzbrdo. Iz šikare proviruje tabla na kojoj piše "Kostrići". U blizini je crna mramorna golubica. Nešto dalje i prva kuća. Perina. Pa onda još jedan spomenik. S imenima žrtava iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Nova, moderna kapelica. Potom još jedna kuća. Nakon nje široki pojas zelenila. Vozimo se još par minuta. Dolazimo do kraja puta.
– A gdje su Kostrići? Gdje je selo? – pitam.
– Prošli smo ga. Evo, tu je drvena katnica u kojoj je živio 93-godišnji Petar Bašić. Tu je stanovala udovica Marija Kostrić. Ovdje je bila kuća Jure i Anke Kozić, u koju se, s dvogodišnjim sinom Tomislavom i petogodišnjim Darijom, sklonila Vera Jurić – suvereno pokazuje pukovnik.
Gledam ja lijevo, pa desno, ali kuća nigdje na vidiku. Oko nas proteže se samo gusta šuma. Stabla su progutala Kostriće.
Na to se selo 15. studenog 1991. sručila apokalipsa.
Jedinica Specijalne policije MUP-a SAO Krajine "Kaline" – u narodu poznata i kao "Šareni" – toga je dana pobila praktički sve žitelje Kostrića. Kada je mjesto u prvim danima "Oluje" 1995. godine oslobođeno, u njega se nije imao tko vratiti.
A te 1991. u njemu su, priča nam Pandža, živjeli uglavnom stari, nemoćni i sirotinja. Ljudi koji su prethodnih godina otišli na studij u Zagreb tamo su i ostali. Zaposlili se, skućili se, zasnovali obitelji. Vinograde u Kostrićima obrađivali su njihovi roditelji. Njima se u rujnu 1991. pridružila i mlada obitelj Zlatka i Vere Jurić s dva mala sina. U obližnjem Majuru gradili su kuću. U trenutku kada su na Majur počele padati prve granate, povukli su se u Kostriće, na selo kod bake i djeda. I Zlatko i Vera tu su imali roditelje. Mislili su da je u Kostrićima sigurnije. I za njih i za njihovu djecu. Do zabiti u brdu granate nisu dolazile.
Srpska vojska je 12. rujna okupirala obližnju Hrvatsku Kostajnicu. Kostrići, zavučeni daleko od glavne ceste, nisu evakuirani. Niti su pružali bilo kakav otpor. Njegovi mještani živjeli su pod okupacijom još dva mjeseca.
Sve do 15. studenog. Večer prije zapovjednik Specijalne jedinice "Kaline" Stevo Borojević, zvan Gadafi, izdaje naredbu o čišćenju "ustaša" iz Kostrića. Okupio je dobrovoljce iz svoje jedinice – mahom domaće dečke sa šireg kostajničkog područja, pojačane s nekoliko ekstremista iz Srbije. Oni su idućeg jutra krenuli u akciju.
U Kostriće su ušli iz dva smjera, a ubijali su redom. Rafalima po prsima, noževima u vrat, kako je komu pasalo. Kada su došli u kuću u koju se sklonila Vera Jurić, načas su, čini se, ustuknuli. Tako barem tvrdi jedan svjedok u svojem iskazu krajinskim vlastima 1992. godine.
– Skupili smo se kod te kuće i vidio sam po ulasku u kuću da čitava porodica sjedi na krevetu. Bili su uplašeni, mlada žena se tresla, plakala je i uz nju je bilo dvoje djece. Od dvije i četiri godine – opisuje Stevo Borojević zvan Ćuk.
On tvrdi da ih nije ubio i da ga je imenjak Gadafi zbog toga žestoko napao. Drugi pripadnik postrojbe posvjedočio je da je Gadafi, bijesan što je mlada obitelj pošteđena, vratio nekog od svojih specijalaca – ne sjeća se, naravno, kojeg – natrag u selo. Istoga dana i oni su pobijeni. Time se broj žrtava popeo na 16.
Kuće u kojima su se obavljale likvidacije odmah su tromblonima srušene i spaljene. Kuće u kojima u to doba nitko nije živio prvo su temeljito popljačkali mještani okolnih srpskih sela. Traktore su odvezli "Šareni". Preostalu mehanizaciju, krave, kotlove za rakiju i kućni inventar su, prema svjedočenju Nikole Bunjevca, koji se dva mjeseca poslije zločina skrivao od srpske vojske u obližnjoj šumi, prisvojili mještani Mračaja i Rosulja. Potom su i one zapaljene i sravnjene do temelja.
Zlatko Jurić toga jutra nije bio kod kuće. Otišao je poslom u Majur. Iz šume je gledao Martićeve specijalce kako dolaze u Kostriće. Čuo je glas svoje majke kako ga zaziva. Sutradan ujutro na cesti u selu zatekao je mrtvu ujnu. Potom i majku. Do kuće u kojoj mu se nalazila supruga i dvoje djece nije imao snage otići. Krenuo je put Kostajnice i tamo se predao "martićevcima". Susjedi su ga vidjeli u autu Zdravka Matijaševića Žapca. Svog isprebijanog i u lisičinama. Otad mu se gubi svaki trag.
Posmrtni ostaci njega, njegove supruge, njihove dvoje djece, kao ni još petero mještana Kostrića do danas nisu nađeni. Niti je itko od jahača apokalipse odgovarao za zločin u Kostrićima.
– Tu u Kostrićima država je zakazala do kraja. Suđenje protiv počinitelja trebalo je biti jedan od prioriteta, a ono još do danas nije ni započelo – bez dlake na jeziku govori nam Ivica Pandža Orkan.
Kostrići su, umjesto toga, ostali potpuno po strani. Na korak od toga da potpuno padnu u zaborav.
Žrtve pokolja godinama ni spomenika nisu imale. Umirovljeni pukovnik priča nam kako su branitelji donijeli prvi križ. Kako su pozvali i svećenika da blagoslovi križ i izmoli molitvu za pobijene. Kako je tadašnji načelnik općine Majur doveo bager i srušio križ jer nema dozvolu.
Srušio je on i društveni dom, koji je preživio ratnu palež, i tvrdio da će graditi spomenik.
– Ciglu od srušenog doma je prodao, a novac dao vatrogasnom društvu. A mi "zviz" kaznenu prijavu, pa da vidimo. Policija počela čačkati, morao je vratiti pare. Izgubio je na kraju izbore, a na mjestu našega križa općina Majur postavila je spomenik ubijenima. Tu su krivo upisali neka prezimena, na to smo ih upozorili, pa su morali nanovo brusiti – govori Pandža Orkan.
No, u međuvremenu se umiješala i država. Pa je i ona, nešto dalje, postavila svoj spomenik: golubicu koja se, prema zakonu, i inače stavlja na masovne grobnice. Al' ko za vraga, ni tu stvari nisu štimale. Golubica u Kostrićima ostala je bez broja ubijenih.
Država je riješila upisati njih sedmero čija su tijela pronađena i identificirana. A što je s ostalih devet? Nađeno je solomunsko rješenje. Golubica je postavljena, ali bez broja ubijenih. Vjerojatno je jedina takva u čitavoj Hrvatskoj.
Baza "Šarenih" u Komogovini, u kojoj je stolovao Gadafi i odakle je njegova jedinica krenula na krvavi pir u Kostriće, nekadašnji je Spomen-dom boraca NOB-a. Danas ga koristi Srpska pravoslavna crkva i preuređuje za smještaj monaha i monahinja Gornjokarlovačke eparhije. Virimo kroz prozor. Vide se obrisi budućih soba. I stroj za proizvodnju briketa.
Gadafija i njegova zamjenika Milana Zeca u toj je bazi 1992. u međusobnim obračunima ubio pripadnik njegove vlastite postrojbe.
Pokolj u Kostrićima nije jedino zlo koje ide na dušu "Šarenima". U istom tom kraju, tek koji kilometar dalje, oni su 1. rujna 1991. likvidirali i dvojicu ruskih novinara, Viktora Nogina i Genadija Kurinoja. Odgovorni su i za najveću masovnu grobnicu nakon Ovčare, onu iz obližnjeg Baćina, gdje su na Skelištu 21. listopada iste godine strijeljali više od osamdeset mještana Hrvatske Dubice i Cerovljana. Pripadnici Gadafijeve postrojbe skrivili su i niz pojedinačnih likvidacija.
Iako su iza sebe ostavili krvav trag, ni 28 godina nakon tih zločina nitko od pripadnika jedinice za njih nije odgovarao.
Kostrići su još uvijek zločin bez kazne.
Zakasnjelo suđenje u odsutnosti
Dvadeset i šest godina nakon zločina u Kostrićima Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 16. studenog 2017. podiglo optužnicu na Županijskom sudu protiv ukupno devet okrivljenika.
– Dana 12. srpnja 2018. Županijski sud u Zagrebu donio je rješenje kojim se potvrđuje optužnica ovog državnog odvjetništva od 16. studenog 2017. te je istoga dana donio i rješenje o određivanju istražnog zatvora protiv svih optuženika, na koje su pojedini optuženici po svojim braniteljima uložili žalbe. Vrhovni sud RH je dana 3. listopada 2018. odbio žalbe optuženika na rješenje o određivanju istražnog zatvora – ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Dunja Pavliček.
Dana 20. veljače 2019. Županijski sud u Zagrebu je, na prijedlog ovog državnog odvjetništva, donio rješenje o suđenju u odsutnosti protiv svih devet optuženika.
Glasnogovornik zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić potvrdio nam je, pak, da se spis od 2. travnja ove godine nalazi na Vrhovnom sudu po žalbi branitelja optuženika Steve Džakule protiv rješenja o suđenju u odsutnosti.
I Tito je bio među ubojicama
Većina pripadnika jedinice milicije SAO Krajine za posebne namjene "Kaline" koji su sudjelovali u likvidaciji mještana Kostrića danas više nije među živima.
Zapovjednika Stevu Borojevića Gadafija i njegova zamjenika Milana Zeca ubio je pripadnik jedinice Miroslav Tadić "Tito". I sam je kasnije ubijen. Na vojnoj je vježbi, prema informacijama Ivice Pandže Orkana, ubijen i Milan Lađević. Stevo Borojević "Ćuk" ubijen je u Bosanskom Novom. Ubijen je, prema Pandžinim saznanjima, i Nikola Begović "Kondukter". Stevo Vučinić "Hans" živio je u Majuru pokraj Šapca i umro je u Srbiji. Gojko Malešević "Četnik" bio je predsjednik lokalnog ogranka Srpske radikalne stranke. Danas ima više od 90 godina.
Od ostalih imena s optužnice za Kostriće preostali su Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović "Nina", Nikola Ilić, Mile Milinović "Borovo Selo", Milan Drobnjak "Gola", Stevo Džakula "Ikonar" te dobrovoljci iz Srbije Dragan Pendić, Žikica Pendić, Vlado Gavrilović "Gedžo Srbijanac" te Veselin Božović "Arkan". Devetoptuženog Zdravka Matijaševića "Žapca" tereti se za ubojstvo Zlatka Jurića. Bliski je rođak bivšeg ministra policije Republike Srpske Darka Matijaševića.
