POLICAJAC KOJEG NISAM STIGAO UPOZNATI…

Poštovani glavni uredniče, o ovome sam već negdje, nešto bio pisao, a nisam napisao ni minimum onoga što danas želim da bude zapisano. Vjerujući u tvoju providnost kako i  sve vrijeme naše suradnje, siguran sam da ćeš i ovaj uradak – svjedočanstvo istine objaviti, kao što si i do sada objavio sva moja promišljanja i svjedočenja vremenu, koje smo živjeli i koje danas živimo.-

Danas je  kraj srpnja 2021. godine., dakle trideset godina nakon teške 1991. godine koju je Hrvatska i njezin narod proživljavao, da proživljavao, jer neki je jesu, a neki je nisu doživjeli priznatu 1992.

U vihoru rata koji je bjesnio; Slavonijom, Banovinom, Kordunom, Likom, Zagorom i Dalmacijom, mirni pitomi kraj Varaždinsko-podravskog-zagorskog i Međimurskog kraja nije mirno i pasivno promatrao to zlo koje mu se nadvilo nad zemljom. Mladost ovog pitomog i mirnog sjeverozapadnog djela Hrvatske, bez pogovorno stavila se na raspolaganje vrhovništvu zemlje koju su njihovi očevi i djedovi sanjali stoljećima, a oni je doživjeli kao državu.

Još se i danas može u zraku osjetiti ljubav, žar, želja i predanost te generacije hrvatske mladosti koliko je bila odlučna obraniti ovo sveto tlo, svoje novonastale države u punini njezina određena teritorija. Mnogima od njih se taj san ostvario dok ga mnogi nisu doživjeti stigli.

Poštujući zapovijed vrhovnika Franje Tuđmana i njegova ondašnjeg ministra policije, imenovani načelnik PU Varaždin Ivan Žitnjak i načelnikom operativnih poslova Vladimir Matijačić oformili su JEDINICU POLICIJE ZA POSEBNE NAMJENE koju su odmah stavili na raspolaganje vrhovništvu RH. Ministar policije ubrzo potom određuje zonu djelovanja jedinice za području Banovine, Korduna i Like u cilju zaštite ne srpskog pučanstva tih prostora.

Kako to na početku svih ratova biva, tako se to dogodilo i sa ovom mladosti, koja se još nije stigla pripremiti za ono što je očekuje. Tako se krajem lipnja pod zapovjedništvom Danka Bunića, Gorana Mihalića, Marijana Pozdera, Ivice Minđeka, Franje Rihtarca, Dražena Viteza, Milana Kolca i Rajka Horvata krenulo na područje Banovine s ciljem zaštite hrvatskog življa. Uspijevalo se neko vrijeme dok se u nenajavljene ratne igre nije upustila tadašnja JNA koja je svojim oklopom Zagorsko – Međimursku mladost s tamošnjim stanovništvom protjerala put Petrinje, Siska i Zagreba.

Tužni zbog izgubljena teritorija, ali ipak zadovoljni zbog spašenih života i sretnog povratka u bazu Čakovec bez gubitaka, mala ali srčana ekipa, nastavila je svojim pripremama. U isto su se vrijeme po svim postajama uprave održavali tečajevi na kojima se novo pristigla mladost obučavala za časno zvanje HRVATSKI POLICAJAC u jakim snagama MUP-a, a među njima je u policijskoj stanici Ivanec bio i JOSIP MARTAN iz Donje Voće.!

U finalima, rušilačko-ubilačke, srbijansko – četničke operacije na Banovini, zvane „Žaoka“, krajem srpnja 1991.g po zapovijedi vrhovnika i nadležnog ministra, PJP PU VARAŽDIN – ojačana sa pripadnicima ostalih sastavnica ratne PU VARAŽDIN vrača se na područje Banovine sa zadaćom zaštite života i imovine ljudi sela KOZIBROD, smještenog u podnožju ZRINSKE GORE uz samu rijeku UNU, između Hrvatske Kostajnice i Dvora.                                                                                               Pokret odlučne i ponosne kolone plavo bijelih vozila iz Čakovca, preko Varaždina i Zagreba do Novske prolazi mirno, no već se u Novskoj osjeća smrad izdaje i smrti. Kratak odmor, primaju se zadnje obavijesti i kolona nastavlja svoj put preko Save uz Unu do Hrvatske Dubice gdje se mimoilazi vozilima policajaca iz Kutine koji u isprekidanoj formacijskoj koloni napuštaju to područje. Odjednom postaje živa radio komunikacija između zapovjednika postrojbe, vodova i grupa, iskakanje iz vozila, formiranje borbenih kolona i grupa te u takvoj formaciji nastavlja se put Slabinja i Rosulja jakih srbo – četničkih uporišta koja se prolaze uz zanemariva borbena djelovanja i u predvečerje napokon ulazak u Hrvatsku Kostajnicu.

Dolaskom u grad u namjeri kratkog odmora i zadržavanja primjećuje se dolazak većih grupa civilnog stanovništva osobnim vozilima i poljoprivrednim strojevima koji dolaze iz pravca u kojem smo mi naumili po zapovjedi nastaviti svoj put. Kontaktom s nekolicinom domicilnih policajaca zatečenih u tamošnjoj policijskoj postaji  saznaje se kako se put dalje ne možemo nastaviti jer je naselje Kozibrod palo u srbo – četničke ruke i tamo više nema nikog koga bi trebalo štititi.

Stupanjem u vezu s vrhovništvo dobiva se nova zapovijed da se organizira obrana grada Hrvatska Kostajnica i siguran prihvat stanovništva koje napušta Pounje i Zrinsku goru. Brzi raspored grupa, zauzimanje položaja i oformljivanje operativno obrambene baze u prostorima tamošnje osnovne škole obavljeno je prije mraka. Pustim ulicama grada cijelo vrijeme divljaju vojnici jugovojske u oklopnim transporterima puštajući preko razglasa partizansko – četničke budnice, dok je hrvatskim policajcima najstrože zabranjen bilo koji vid provokacije ili otvaranje vatru na njih, što se teško podnosilo s obzirom na sve do tada doživljeno. Noć prolazi relativno mirno, prekrasno jutro i banovinska praskozorja na Varaždinsko-Zagorsko-Podravsko-Međimursku mladost ostavlja snažan dojam raja na zemlji.

Izviđanja, operativne akcije i utvrđivanja položaja kroz dan protječe već stečenom rutinom, a u popodnevnim satima sve to počinju revno nadgledati dva zrakoplova jugovojske. Predvečerje kod baze, pripremanje novih smjena za odlazak na položaje, protječe u ležerno – već ustaljenom ritmu, kad odjednom:

Bljesak, tutnjava, lom, krš, dim, prašina;   – muk i tišina gluha!

Istresli su svoj smrtonosni teret koji su sa sobom nosili zrakoplovi jugovojske, na prostor veličine nogometnog igrališta i pritom ubili POLICAJCA KOJEG NISAM STIGAO UPOZNATI, a tako sam to silno želio!!!!

Teško je oštećena osnovna škola, sportska dvorana škole, dom zdravlja i nekoliko okolnih kuća za koje su zlotvori sa brčinama smatrali da nastanjuje hrvatska policija. Prije mraka, zbrinjavanje ranjenih, povrijeđenih i poginulog, pre-raspored smještaja i duga, duga besana banovinska noć. Novi banovinski dan donosi pregled terena, dokumentiranje šteta i intenzivni sastanci zapovjedništva sa stanovništvom u svrhu donošenja daljnjih odluka o njihovu bivanju u gradu, da bi uz odobrenje hrvatskog vrhovništva oko popodneva bila donesena odluka o napuštanju grada. Angažiranje raspoloživih snaga na pripremi zbjega i odlazak sljedećeg jutra bio je težak, tužan i mučan, a stalnu pratnju i dodatnu nervozu policajaca i stanovništva osiguravala su diljem cijelog puta dva helikoptera jugovojske sa uperenim cijevima teških puško-strojnica na kolonu.

Dolaskom tužne kolone na prvi slobodni teritorij iz vrhovništva stiže zapovijed da civilno stanovništvo nastavi put dalje uz pratnju temeljne policije, a PJP PU VARAŽDIN ima se vratiti u grad i nastaviti s provođenjem preuzetim zadaćama, ali izvršenje te zapovijedi na sveopće iznenađenje sprječava izbjeglo stanovništvo Hrvatske Kostajnice i Pounja, te po zaprimljenoj novoj zapovijedi kolona nastavlja put Zagreba.

Ovaj tekst morao sam napisati kako bi našao neki svoj mir, kako bi se zahvalio u svoje ime, u ime svoje obitelji, u ime svojih kolega iz onog vremena, hrvatskom narodu Zrinske gore, Pounja i Hrvatske Kostajnice koji su žrtvovanjem svoje imovine spasili; moj život i živote mojih kolega iz ratne PJP PU VARAŽDIN.

Danas se osjećam dužnim ovo napisati, te dok živim, svake godine na tog dana, na mjestu stradavanja, položiti vijenac i zapaliti svijeću u zahvalu na žrtvu koju je na oltar domovine položio; JOSIP MARTAN – POLICAJAC KOJEG NISAM STIGAO UPOZNATI!