PONUDA IZ SNOVA Srbi, nemate razloga kukati zbog Oluje: Nudila vam se ‘država u državi’, ime Srpska Krajina, valuta, grb, predsjednik…
Ana Holjevac Tuković iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata davno je zaključila da dokumenti “RSK-a” i pregled tiska objavljenog u Srbiji i Crnoj Gori neposredno nakon Oluje, potvrđuju kako je za odlazak i stradanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske tijekom Oluje – isključivo odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj.
Oluja se mogla izbjeći, ali Srbi su odbili sva mirovna rješenja
Ona je tada podsjetila na činjenicu da su VRO Oluji prethodile mirovne inicijative koje su ponudile Vlada RH i međunarodna zajednica, a vrhunac pokušaja rješavanja situacije bio je plan Z4 kojim bi se srpskoj nacionalnoj manjini dala država u državi. Istaknula je i kako su neposredno prije i poslije vojnih operacija Bljesak i Oluja uslijedili pozivi Franje Tuđmana srpskom stanovništvu za ostanak u RH, a 04. kolovoza 1995. godine hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja upućen je prijedlog za predaju, uz jamstvo da im je zagarantirana amnestija.
Posljednji politički pokušaj mirnog razrješenja problema pobunjenih područja učinjen je samo dan uoči Oluje, 3. kolovoza 1995. u Ženevi. Hrvatsko izaslanstvo je na pregovorima zatražilo mirnu reintegraciju okupiranih područja, otvaranje svih prometnica na okupiranom području, primjenu hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provedbu ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Ipak, Srbi su i to odbili, nakon čega je dr. Franjo Tuđman rekao: “akcija može započeti”.
Galbraith sumnjao u uspjeh hrvatske vojne akcije
Ipak, najšokantnije je njihovo odbijanje plana Z4. Naime, krajem siječnja 1995. godine, Hrvatskoj je predstavljen nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine, SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a. a koji je nazvan plan Z-4.
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith koji je na temelju američkih obavještajnih podataka procijenio da Hrvatska nema velike izglede oružano osloboditi svoja okupirana područja. Dapače, smatrao je da bi Hrvatska u konačnici doživjela teški vojni poraz.
Riječ je o planu koji je predviđao reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska krajina. Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno ‘država u državi”.
Najveća greška Srba: Odbijanje plana Z4
Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd.
Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.
Međutim, o Planu Z-4 nije se ni pregovaralo… U samom početku Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, no nakon što Srbi za to nisu htjeli niti čuti, i Hrvati su ovu ideju ocijenili kao neprihvatljivu. Štoviše, srpska strana je u samom startu plan izričito odbila, a srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika.
