Potresena kćer: ‘Ovo su ruke oca osmero djece, hrvatskog branitelja! Rezultat djelatnika osječke klaonice zvane bolnica!’

”Ovo su ruke mojeg oca, oca koji je othranio osmero djece, oca koji je branio hrvatsku državu. Zavijene. Jer su ispod krvave rane pune podljeva od vezanja i iživljavanja od strane djelatnika KBC-a Osijek, želim da cijeli svijet vidi postupanje djelatnika klaonice zvane bolnica”, započinje svoju potresnu priču za Dnevno.hr Vesna, žena zavijena u crno i razočarana u sustav, i u državu jer njenog oca više nema, ali želi da se njen glas čuje zbog svih onih ljudi koji tek trebaju doći na odjel intenzivne njege u ovoj bolnici. Kako dodaje, u noći s prvog, na drugi rujan njen je otac doveden sa hitnom iz Đakova u osječku bolnicu, gdje je išao na hitnu operaciju.

”Po nalazu CT-a te večeri radilo se o rupturi želuca, a prilikom same operacije ustanovilo se da je puklo tanko crijevo. Pri uzimanju anamneze rečeno je da mu se daje penicilin, a nakon operacije uvodi mu se antibiotik klavocin, koji je također iz penicilinske skupine. Na žalost, moja sestra je medicinski tehničar u tom istom KBC-u Osijek već 15 godina, ali na drugom zavodu. Na sami dan operacije, u poslijepodnevnim satima, ona komunicira s medicinskim sestrama i upućuje ih na to da je otac alergičan na penicilin. U utorak, uz visoke vrijednosti upalnih parametara, a na sestrine ponovno smjernice da je alergičan, antibiotska terapija mu se mijenja”, potreseno prepričava naša sugovornica dodajući da su početkom srpnja saznali da njihov voljeni otac ima metastaze na mozgu, ali napominje da se radi o čovjeku koji je do tada bio svjestan i bez kroničnih bolesti. ”Nakon saznanja o tim metastazama proveo je terapiju od tjedan dana i dobio terapiju za smanjenje edema u glavi, koji su već bili znatno manji nakon radio terapije.

Ubrzo odlazi na PER CR gdje se prikazuje da je primarni CA na plućima. Ovo govorim jer je sestra narednog dana, tijekom boravka u bolnici primijetila da je otac loše, da se guši i da je hipoksičan, još jednom podsjećam ona je i sama medicinska sestra. Dana 4.rujna ona reagira kao zabrinuta kćerka i traži dežurnog liječnika da joj pogleda oca, s obzirom na njegovu osnovnu bolest zamolila je dežurnog doktora da pozove pulmologa i neurologa, jer je otac danima bio loše bez da je itko reagirao, već je samo bespomoćno ležao, naravno da se toga dana ništa nije učinilo po tom pitanju”, nastavlja nesretna kćerka svoje nelagodno iskustvo. Nakon što su njeni zahtjevi izignorirani, kćerka nesretnog čovjeka odlazi u noćnu smjenu.

”Ona je otišla u smjenu brinuti se savjesno o svojim pacijentima, a 500 m dalje joj se otac guši, a opet nitko ne reagira. U četvrtak ujutro, dakle 5.rujna nakon kirurškog sastanka, prilazi očeva doktorica koja ga je operirala i govori da će sestrine želje biti odrađene, iako to nisu želje to je njihova dužnost. U četvrtak se te želje odrađuju te se ustanovilo da se radi o pneumotoraksu, a to zahtijeva hitnu intervenciju. Ugrađen mu je dren, pozvan je neurolog koji ordinira terapiju za te endeme u glavi i koji zahtjeva njegovu kontrolu za par dana, ali i da se uključi onkolog. No, to se nije odradilo. Dala mu se terapija za samo tri dana, i kirurzi bez ikakvih konzultacija odlučuju da mu terapija više nije potrebna”, svjedoči nadalje jedna od kćeriju ovog čovjeka. Nakon što se doznalo da je član njihove velike obitelji loše, ova se obitelj okupila i poželjela biti uz njega. ”Smatramo da je to normalan postupak u takvoj situaciji, bolničko osoblje naziva nas čoporom, vidno im je smetalo to što obilazimo našeg voljenog. Dolaze i kćeri iz daljine koje su željele vidjeti svojeg oca. Nisu stigle u vrijeme posjeta, osoblje ih na prvu napada iako im nisu ometale rad. Dolazi do verbalnog sukoba između osoblja i obitelji. U petak 6.rujna, moja sestra koja je ujedno i medicinska sestra, u popodnevnim satima dolazi posjetiti oca. Nije ni uspjela doći do oca kako bi mu ostavila vodu i ostale osobne stvari, već su je veoma neprofesionalno izvukli za ruku kroz hodnik te je odveli kod glavne sestre kirurgije, koja joj održava govor o našoj obitelji, vidno diskriminirajući velike obitelji. Sestra odlazi i u ravnateljstvo, gdje joj usmeno govore kako ocu može pristupiti samo tijekom posjeta te se nad njom vrši mobing. Kada je htjela posjetiti oca, izbačena je u pratnji policije i zaštitara, sve kako se ne bi vidjelo stanje na odjelu abdomenalne kirurgije gdje je ležao. Obratili smo se svim državnim institucijama, tražili premještaj u drugu bolnicu, tjedan dana smo se borili. U srijedu 11.rujna obitelj dolazi posjetiti oca koji je vidno sediran od strane osoblja, primjećujući to krećem u potragu za doktorom. Imali smo sreću pa je bila dežurna njegova doktorica koja primjećuje da je sediran te obećava da će mu to izbaciti iz terapije, pošto mu to nije potrebno te sama kaže da on svjesno komunicira. Doktorica odlazi na godišnji, i kreće agonija”, tvrdi dalje naša sugovornica čija obitelj u petak 13.rujna ponovno zatječe iste stanje. Čovjek je i dalje pod psihijatrijskom terapijom unatoč njihovom protivljenju i jasnim naznakama da mu to nije potrebno. ”Sve nam je jasno. Otac je uznemiren, somnoletan, ali uspjeva nam reći da mu je dežurni doktor rekao da su mu djeca napravila cirkus. Sramota da jedan liječnik ide takvo što govoriti pacijentu u tom stanju, uznemiravati ga i govoriti loše o njegovoj djeci i cijeloj obitelji. Tako se samo odmaže čovjeku koji leži u bolničkom krevetu, to bi doktor trebao znati. Tužno je da se cirkusom smatra to što je obitelj zainteresirana za liječenje bližnjeg i traži uvid u medicinsku dokumentaciju koja je nama skrivena i nedostupna. Za vikend, prije no što je preminuo, ocu je varirao puls. Bio je 40 za tri sekunde 140, iz tog razloga jedna od sestara opet traži doktora, jer ocu očito nije dobro. Sestra govori da su svi doktori u operacijskoj Sali, oko 14 sati teta zove, pita je li netko od doktora izašao iz sale i hoće li netko s nama razgovarati. Opet ništa. Budući da nismo mogli gore, sestra ostavlja svoj broj kako bi nam javili kada netko bude slobodan jer je otac bio loše, oko 15 sestra opet javlja da nema doktora i da oca nitko nije pogledao”, potresno nadalje govori ova žena te se pita tko zna koliko je života ugašeno na ovakav način, koliko je ljudi ovako provelo posljednje dane svojega života. ”Najviše starijih ljudi koje odmah otpisuju na samim ulazima. Vezali su ga u njegovim posljednjim danima života, kada je bio u komi da ne spominjem da je u komi završio zbog njih, njihovih postupanja. Iz kojeg razloga se veže čovjek u takvom stanju. Doktor poslije navodne vizite izjavljuje ne znam kako vam je otac, idite pa vidite. U kakvom svijetu živimo kad je čudno kada se doktora pita za stanje bolesnika. Kada smo pozivali da provjerimo u kakvom je stanju sestre lažu kako je dobila krivi broj, podsmijehuju se na telefon. Nakon  svega osjećam bijes, razočarana sam, da smo dobili mrvicu empatije i da smo vidjeli da se netko trud spasiti čovjeka bilo bi lakše”, zaključuje na koncu naša sugovornica koja nam je ustupila fotografije svojeg oca.