POVIJESNI DAN Oluja nije samo vratila okupirane dijelove Hrvatske. Njome je za samo jedan dan preduhitrena srpska operacija Vaganj

Oluja nije samo superuspješna vojna akcija, ona je temelj moderne Hrvatske i svih njezinih kasnijih integracija

Priznao je iskreno Savo Štrbac , ministar informiranja u Vladi samoproglašene Republike Srpske Krajine, kako su teško pogriješili što u veljači 1995. godine nisu prihvatili plan Z4. Definitivno odbacivanje tog plana, s velikim olakšanjem, uslijedilo je 6. ožujka i od Hrvatskog sabora što je konačno do kraja otvorilo oči i političkom dijelu međunarodne zajednice, točnije je omogućilo da se kontrolorima globalnih kretanja shvati kako je na prostorima omeđenim hrvatskim državnim granicama jedini politički realitet – Hrvatska.

Svakako, bilo je to i konačno priznanje sposobnosti Hrvatske vojske koja je spremna i odlučno osloboditi svoj prostor i nastaviti putem koji je zamišljena još na proljeće 1990. godine, onda kad je konačno došla do svoje samostalnosti i ulaska u svijet demokracije. Odbacivanje plana Z4 u jednoj je velikoj mjeri reklo – Runi, neka Oluja počne.

Bilo bi lijepo da je Savo Štrbac, i danas jedan od najvećih srbijanskih mitomana, Hrvatska priznao i 17. kolovoza 1990. godine. Ali nije, jer draže mu je bilo uzeti »motorku« u ruke i balvanizirati Liku te dalmatinsko zaleđe, čiji je uostalom i stanovnik bio. Jer da jest, danas bi velika većina svih onih ljudi koje su Štrbac i njegovi suradnici natjerali u bijeg, šireći strah od dolaska »ustaša«, živjela u stabilnoj, demokratskoj, šengenskoj Hrvatskoj.

 

S perspektivama koje su im zahvaljujući baš tim događajima iz kolovoza 1990. godine oduzeli – njihovi vođe. I baš zbog svega što se događalo od 17. kolovoza 1990. godine – a znali su dobro zbog čega baš tada, ne koji mjesec ranije: vrhunac je turističke sezone, tako da je međunarodni medijski odjek balvanizacije bio najveći mogući, koliko su to znali da tako Hrvatskoj nanose i veliku materijalnu štetu – kad je Srbija pokrenula rat protiv Hrvatske pa sve do 3. kolovoza 1995. godine, Oluja je višestruko važna akcija. Dakako s obzirom na sam karakter – vojno-redarstvena – ona je prije svega akcija kojom se vojnim putem oslobodila skoro cjelokupan prostor do tada okupirane Hrvatske.

 

Mirna reintegracija

 

Kako se ističe u službenim aktima, »operacijom je vraćen u hrvatski ustavnopravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije; međutim, ta i nekoliko sljedećih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. U objektivnoj pripremi za operaciju Oluja snage HV-a – uz suglasnost vlasti BiH – izvele su se, u mjesecima koji su prethodili Oluji, više uzastopnih operacija na područjima te susjedne države. One su dovodile područje Knina u poluokruženje: akcije Zima '94., Skok-1, Skok-2 i Ljeto '95.

Najznačajniji kreatori tih akcija bili su generali Ante Gotovina i Rahim Ademi . Kako su i sami isticali, da bi se uspješno došlo do Knina nije se smjelo ponoviti grešku iz Drugog svjetskog rata kad se glavnina napada odvijala sučelice, s juga prema sjeveru. Značilo bi to silno velik broj žrtava, kao što bi i jako usporilo akciju, omogućilo neometano dovlačenje pojačanja na kninsko područje i vrlo upitan tijek, kao i samu učinkovitost akcije.

 

Bilo je čelnim ljudima HV-a jasno da ta poznata međunarodna zajednica neće tolerirati dugotrajno ratovanje, k tome se nije trebalo ni sumnjati kako će RSK i općenito srbijanska propaganda višestruko potencirati njihova stradanja, »napad na legitimnu državu« i što sve ne, te da će se akcija zaustaviti. Značilo bi to tek dio uspjeha, štoviše čak i mogući neuspjeh što bi zapravo bio korak prema »velikoj Srbiji«, nikako prema samostalnoj, teritorijalno cjelovitoj Hrvatskoj. Upravo stoga je Gotovina-Ademi taktika da se neprijatelju dođe s leđa, iz pravca Bosanskog Grahova te da se na taj način onemogući bilo kakva pomoć Srba iz Bosne ili Srbije, bila genijalna. Bila je i učinkovita, Knin je padao jednakom brzinom kao i druga, pa i samim čelnicima RSK-a manje važna područja. Iako je, dakako,

 

Daytonski sporazum

 

Ono što također povijesni zapisi ističu: VRO Oluja za sve je jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojske hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj.Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključujući i one iz istočnog dijela BiH popunjenim dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežan napad protiv postrojbi HV-a i HVO-a u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke). ) te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbe Armije BiH na području tzv. Republike Zapadne Bosne. Operacija Oluja posve je omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za operaciju Vaganj – koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci – nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskohercegovačkih snaga na području BiH u kasnijoj operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba raketiralo je iz odmazde više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.

Neposredno nakon Oluje nastavljaju snage HV-a u suradnji s HVO-m i Armijom BiH napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke te u situaciji, kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine, sklapa se trajnije primirje uz međunarodno posredovanje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskom sporazumu koji uspostavlja mir i na širem prostoru.

Oluju najčešće doživljavamo kao vojnu akciju koja većinu, svakog iz svog kuta, impresionira. Vojnom brzinom i učinkovitošću najviše. S druge strane, promatrano u širem kontekstu nakon njezinog okončanja, bilo je to zapravo pravo i prvo do kraja iskreno priznanje neovisne Hrvatske. Međunarodna zajednica ju je čitavog trajanja Domovinskog rata gledala kao »neželjeno dijete«. Srbija je naprosto imala sasvim solidan, odnosno u Jugoslaviji daleko najbolji diplomatski zbor koji je svijetom pronosio svoje viđenje situacije. Srbima se k tome nikako ne može zanijekati prirodni osjećaj za PR komunikaciju. Hrvatska je tako neprestano bila difamirana kao »neonacistička« država, Srbija kao zaštitnica antifašističkih tekovina iz 1945. godine. Mnogi ključni ljudi globalne politike su u to vjerovali, uostalom bilo im je tako i lakše.

 

K, računali su da će JNA, tada četvrta vojna sila Europe, armija koja je desetljećima iscrpljivala proračune svih republika bivše države da bi se u trenutku konačnog obračuna okrenula protiv jedne komponente koje su stvarale tome, riješiti problem bez mnogo naprezanja. Ispao je – četverogodišnji rat. Potpuno je to bilo neshvatljivo vojnim analitičarima koji su jugoslavensku vojnu snagu istinski respektirali. Bezrazložno kako se pokazalo. JNA je svakako imala tehniku, ali nije imala nešto drugo, mnogo važnije – nije imala moral.

 

Europa bez granica

 

Oluja je stoga ne samo superuspješna vojna akcija, ona je temelj moderne Hrvatske i svih njezinih kasnijih uspjeha, pa tako i integracija koje se u značajnom smislu vraćaju na za nju ponajbolje moguće povijesne tračnice. Iako danas u Hrvatskoj ima, u medijima i politici najviše, nema ljudi koji joj oduzimaju razvojnu kvalitetu, istina je, kad se svi zajedno okrenemo u prošlost, ipak sasvim suprotna. Riječ je o državi koja, nažalost sporijom brzinom, ali ipak uredno brodi prema svim onim ciljevima postavljenim prije 17. kolovoza 1990., realiziranim 5. kolovoza 1995. godine.

Savo Štrbac? Da se nije bavio krvavim političkim marketingom nego istinskom brigom za svoje sunarodnjake, eh da je to što nije, danas bi u svim tim mjestima oko Benkovca i Obrovca, Knina i ostalih lokaliteta gdje je živjela brojna zajednica hrvatskih Srba, bilo mnoštvo vila s bazenima, udaljenim svega nekoliko kilometara od modernih autocesta, bili bi tamo ljudi koji bi živjeli mirnim i bogatim životom, bili bi naprosto građanima Europe bez granica. Tko zna, možda i za njih, zahvaljujući i Oluji, povijest ipak postane učiteljicom života.

 

Vojna snaga u vrijeme Oluje

 

Potpuno opremljenih brigada: 25

Stalna vojska: 50.000 ljudi

Mobilizirano: više od 100.000 ljudi

Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70.000 vojnika

Tenkova: 40

Topništvo: oko 350 topova

 

Hrvatski vojni gubici

 

174 poginula

1.100 ranjenih