POVIJEST KAO OPOMENA ILI IZGOVOR? PITANJE KOJE POTRESA SVIJET

OD HOLOKAUSTA DO GAZE: POVIJEST OPOMENE I STVARNOST KOJA JE POGAZILA GRANICE

POVIJEST KOJA OBVEZUJE

Židovski narod kroz povijest je prošao ono što malo koji narod jest – stoljeća progona, diskriminacije i nasilja, koji su kulminirali u Drugom svjetskom ratu u najstrašnijem zločinu moderne civilizacije. Holokaust nije bio tek ratni zločin, nego sustavno i plansko istrebljenje u kojem je ubijeno oko šest milijuna Židova, dok su milijuni drugih završili u logorima, progonstvima i potpunoj dehumanizaciji. To je tragedija koja je trebala ostati trajna opomena čovječanstvu o tome kamo vodi mržnja kada se pretvori u ideologiju.

STVARNOST DANAS: RATOVI I CIVILNE ŽRTVE

Desetljećima nakon stvaranja države Izrael, svijet svjedoči novim sukobima u kojima ponovno stradaju civili. U Libanonu su ubijene stotine ljudi, a velik broj obitelji je raseljen, dok su među žrtvama i djeca, što potvrđuju i međunarodne organizacije koje upozoravaju na svakodnevna stradanja najmlađih. U Gazi su razaranja još veća, s desecima tisuća mrtvih i ranjenih, pri čemu značajan dio čine žene i djeca, dok su čitava naselja sravnjena sa zemljom.

PITANJE KOJE ODZVANJA

U takvoj stvarnosti nameće se pitanje koje mnogi izbjegavaju izreći naglas: kako je moguće da narod koji je prošao kroz logore smrti danas sudjeluje u ratovima u kojima ponovno stradaju civili? To nije jednostavno pitanje, ali je nužno ako želimo razumjeti moralnu dimenziju današnjih sukoba.

IZRAELSKO OBRAZLOŽENJE: BORBA ZA OPSTANAK

Izrael tvrdi da djeluje u samoobrani, suočen s konstantnim prijetnjama i napadima. Okružen neprijateljskim organizacijama i državama, izložen raketiranju i političkom neprijateljstvu, izraelske vlasti svoje vojne operacije predstavljaju kao nužnu mjeru za očuvanje sigurnosti i opstanka države.

KRITIKE: CIJENA KOJU PLAĆAJU CIVILI

S druge strane, međunarodne organizacije i dio svjetske javnosti upozoravaju da razmjeri vojnih operacija nadilaze granice legitimne obrane te da civili plaćaju cijenu koja se ne može opravdati sigurnosnim argumentima. Sve češće se govori o nesrazmjernoj upotrebi sile, dok slike razrušenih bolnica, izbjegličkih kolona i mrtve djece dodatno pojačavaju osjećaj da se svijet ponovno nalazi pred ozbiljnim moralnim izazovom.

ODGOVORNOST I GRANICE

Važno je jasno razdvojiti činjenice kako bi se izbjegle opasne generalizacije. Židovi kao narod nisu odgovorni za odluke države Izrael, ali država kao politički subjekt snosi odgovornost za svoje poteze i njihove posljedice. Povijest stradanja ne može i ne smije biti opravdanje za postupke koji dovode do novih civilnih žrtava.

JESMO LI IŠTA NAUČILI?

Ostaje gorak dojam da lekcije iz prošlosti nisu u potpunosti naučene. Holokaust je trebao biti granica nakon koje svijet više nikada neće dopustiti da civili postanu kolateralna žrtva ratova. A danas ponovno gledamo razrušene gradove, uplakane obitelji i djecu koja stradaju u sukobima koje nisu birala. Upravo zato pitanje ne smije utihnuti: ako ni takva povijest nije bila dovoljna opomena, što onda jest?